Zamislite da radite. Pošteno. Završili ste fakultet, znate dva jezika, volite svoj posao. I onda vam na konkursu za radno mjesto ispred nosa prođe “stručnjak” čija je najveća kvalifikacija što zna šifru od sefa stranačke centrale. Jer, znate, nije stvar u znanju, već u knjižici. Partijskoj.
Dobro došli u Lukavac. Dobro došli u Tuzlanski kanton. Dobro došli u FBiH. Dobro došli u stomak sistema koji odavno više ne vari pravdu, već samo probavlja rođačke aspiracije i partijske porcije moći.
Dok su se u Lukavcu stavljale lisice službenim licima, tetke i amidžići širom kantona i dalje marširaju kroz hodnike javnih institucija kao da je sve njihovo. Jer jeste! Njima i njihovima. Po stranačkom ključu, po porodičnom stablu, po kafanskom dogovoru u tri ujutro.
Ali stvari se mijenjaju. Tiho, ali nezaustavljivo. Jer više ne šutimo. Više ne ćutimo dok nas zaobilaze nesposobni “naši”. Više ne klimamo glavom kada vidimo da konkurs traje tačno onoliko dana koliko treba da jaran pošalje papir.
I tu se stvara panika. Nije panika zbog zakona. Nije panika zbog policije. Panika je zbog istine. Panika je jer su im laži premrežene istinom počele pucati kao jeftina plastika na suncu.
Zato sad svi pitaju gdje će puknuti sljedeće?
Možda u općini Gradačac, gdje sin stranačkog vojnika vodi odjel bez dana iskustva? Možda u Srebreniku, gdje se ugovori dijele kao bombone, bez tendera i bez trunke srama? Možda u kantonalnoj vlasti, gdje su se stolice i koalicije već počele klimati?
A možda svuda odjednom.
Jer kada se jednom zagrabi dublje, shvatiš da nije trula samo jedna jabuka. Trula je cijela gajba. I moraš je izbaciti, ako misliš da djeci ostaviš ijedan pošten komad.
I opet pitam, isto pitanje koje odzvanja zidovima sve jače:
Ko je sljedeći?
Komentari