U zemlji gdje se pod „zaposlenje“ misli isključivo na budžetsku poziciju, posebno ako dolazite iz kraja u kojem nema razvijene privrede. Za takvu vrstu zaposlenja – kako reče moja prijateljica – ostala joj je još samo jedna „usluga“ koju nije pružila, ali veli da to neće. Radit će, kaže, bilo šta drugo. Jer je ta „vrsta“ druženja postala najbrži put napretka – nešto o čemu svi šute, ali svi znaju.
Piše: Anisa Mahmutović, novinarka
U zemlji gdje se radnici zapošljavaju na ugovor o djelu, gdje se plaćaju minimalni doprinosi, ali se ti doprinosi ne priznaju za penzijski staž. Država nas vodi kao nezaposlene, a godine nam – godine života i rada – nestaju u penzijskom vakuumu. Državni aparat krade i od radnika i od privrednika.
U zemlji gdje moraš tražiti svoju zarađenu platu, jer mnogim poslodavcima ne pada na pamet da redovno isplate ono što si pošteno zaradio.
U zemlji gdje je porez na radnika za malog privrednika skoro jednak minimalnoj plati. Dakle, država uzima sebi onoliko koliko ti zaradiš.
U zemlji gdje radnik u proizvodnji, koji 8 sati dnevno radi u nehumanim uslovima, tek posljednja četiri mjeseca može očekivati platu od hiljadu maraka. A s druge strane, predsjednici skupština, premijeri, ministri, savjetnici i ostali iz “intelektualne rasprodaje” mjesečno primaju i do 7.000 KM.
U zemlji gdje većina mladih svoje prvo radno iskustvo stječe u inostranstvu.
U zemlji gdje Pakistanci rade na građevini, a Bosanci idu na bauštelu – ali onu vani.
Praznik rada? Produženi vikend za one iz prvog pasusa – za one sa četiri, pet, šest i sedam hiljada maraka. A za nas? Mi se kuhamo u pretis loncu na najjačoj vatri, čekajući eksploziju.
Komentari