Znate ono kad vas političar gleda pravo u oči i govori vam bajku, a vi između redova čujete: „Ljudi moji, ne može bolje, ali evo – pravimo se da može“? Upravo takav utisak, po mnogima, ostavlja i gradonačelnik Delić kada govori o vodi u Lukavcu.
Najavljuje se bolja voda – novi cjevovod sa Topličkog polja, busotina u Bokavićima i nekoliko plitkih bunara kod filter stanice. Na papiru zvuči kao rješenje, ali ostaje otvoreno pitanje: da li će ta voda zaista biti u potpunosti pitka i sigurna, ili ćemo se zadovoljiti time da bude tek nešto manje mutna i neugodnog mirisa?
Nema dileme da će vlast svaki korak predstaviti kao napredak. Jer uvijek se može reći da su postojali politički protivnici, komplikovane procedure, osporavanja i – ona dobro poznata rečenica: „Nisu nam dali fabriku vode.“ I onda će se, jednog dana, vjerovatno konstatovati: „Za mog mandata uspjeli smo dovesti bolju vodu nego što je bila.“
Ali je li to dovoljno? Je li napredak ako se zadovoljimo vodom koja je „manje problematična“, umjesto potpuno ispravnom i trajno riješenom vodosnabdijevanošću?
Sva pažnja danas je usmjerena na eksproprijaciju zemljišta za bunare i busotinu, dok famozna fabrika vode ostaje u magli. Dok se ona ne izgradi, građani će, čini se, morati živjeti s polovičnim rješenjem.
Na kraju, pitanje nije samo tehničko, već i političko: da li građani Lukavca treba da se zadovolje manjim kompromisima – ili zaslužuju trajno i sistemsko rješenje problema vode?
Jer, što bi narod rekao – od koga je, dosta je. (E.K)
Komentari