“Mislim da nisam zaslužio da se o meni loše piše”
To je vjerovatno najiskrenija politička rečenica izgovorena u posljednje vrijeme u Tuzlanskom kantonu.
Ne zato što otkriva nevinost, već zato što otkriva mentalitet. Mentalitet u kojem vlast smatra da je kritika bezobrazluk, a novinarstvo nepoželjan hobi.
U prijevodu, poruka glasi: “Možete pisati, ali samo ako ćete nas hvaliti.”
A kako drugačije objasniti rečenicu: “Mislim da nisam zaslužio da se o meni loše piše”? Kao da su mediji PR služba vlade, a građani publika koja mora aplaudirati bez obzira na stanje na terenu.
Niko ne piše loše zato što mu je dosadno. Piše se o rupama na cestama, zapuštenim školama, propalim projektima, obećanjima koja traju duže od mandata i milionima koji postoje samo u konferencijskim salama i saopštenjima.
Možda problem nije u onome ko piše, nego u onome što je urađeno.
Ako je sve tako uspješno kako tvrde, zašto ih toliko boli jedna novinska kolumna ili jedan snimak iz škole? Zašto je najveći problem kamera, a ne ono što je kamera snimila?
Demokratija nije kada vas hvale. Demokratija je kada imate pravo da vas kritikuju, a da umjesto uvrijeđenosti ponudite rezultate.
Jer građane ne zanima da li je neko zaslužio da se o njemu piše lijepo ili ružno. Njih zanima da li su škole uređene, putevi sigurni, bolnice funkcionalne i da li se javni novac troši za javni interes.
Sve ostalo je politika uvrijeđenih, a od uvrijeđenosti se, nažalost, ne grade ni škole ni putevi.
Komentari