4 Aprila, 2026
Naslovnica Blog Stranica 907

Ulična akcija Koalicije “Pod Lupom” u Lukavcu

Koalicija “Pod lupom” nedavno je  započela realizaciju uličnih akcija na cijeloj teritoriji BiH u različitim općinama kako bi animirala građane da se prijave za nestranačko posmatranje predstojećih Lokalnih izbora.

Aktivisti Koalicije posjetili su i općinu Lukavac gdje su građane informirali o svojoj akciji, a na dan izbora planiraju angažovati 3000 nestranačkih promatrača koji će biti raspoređeni širom BiH.

“Zadovoljni smo odazivom građana i nadamo se da ćemo u Lukavcu imati 60 posmatrača. Njihov odziv nam ujedno govori da Lukavčani poštuju građansku volju i demokratski sistem izbora” -kazala je Maja Vlajić-Suljić, aktivista Koalicije “Pod Lupom” za općinu Lukavac.

Ovom prilikom podijeljeni su i promotivni materijali iz kojih će se građani moći informirati kako postati promatrač, uočiti i prijaviti nepravilnosti na izborni dan, te zašto je važan građanski angažman na posmatranju izbora.

Ove akcije su dio projekta „Izgradnja sistema i odgovornosti u izborima“, koji finansiraju Evropska unija i Američka agencija za međunarodni razvoj (USAID) s ciljem doprinosa kvalitetnijem izbornom procesu u BiH u skladu s međunarodnim standardima.

Rok za prijave posmatrača traje do 7. septembra, a svi punoljetni građani BiH mogu se prijaviti za posmatrače pozivom na besplatni info broj 080 05 05 05 ili putem web stranice www.podlupom.org.

Branislav Lukić Luka: “Talent bez rada je prolazan”

Otkad se bavite slikarstvom? Od koga ste učili zanat? Kako je sve to počelo?

To je klasična priča. Ništa posebno od čega bi se pravio neki bauk, još manje pisao roman ili snimao film. Moj talenat za slikarstvo i umjetnost generalno se primijetio još u ranom djetinjstvu, čak i prije predškolske. Već u osnovnoj školi učiteljica Rada a zatim nastavnici likovnog Šefik i Hranislav kroz redovne časove, likovnu sekciju, razna likovna takmičenja za djecu na prostoru SFRJ, su nastojali da taj moj talenat razviju i usmjere gdje treba. Bilo je tu nagrada i raznih priznanja od opštinskog do saveznog-državnog nivoa koji, mora se priznati, djetetu znaju uzburkati maštu i potaknuti na lucidnost. I tako to, moje, nazovimo ga čaprkanje i grebanje po površini, traje do 1989/90. Od tog perioda nastupa ozbiljan rad i istraživanje na polju umjetnosti i slikarstva konkretno. U tom vremenu nastaje lagano raspad SFRJ a zatim i ratni sukobi koji su zahvatili i Bosnu i Hercegovinu. Doba kada je moja generacija bukvalno preko noći sazrela u zrele ljude. Danas balavci a sutra odrasli ljudi. Sve to je ostavilo bitan uticaj na moj slikarski rad pa i umjetnički. Teško je to objasniti ljudima koji su odrasli pod staklenim zvonom ili još gore populaciji koja je danas prisutna na svim merdijanima svijeta a to su buntovnici koje mama budi sa šoljom mlijeka i kašikom meda. Da skratim priču… u toj ratnoj tami i zlu se, opet, kroz jednostavne, za nekog skoro nebitne, male sitne stvari, humane ljudske postupke, ljubav, zatim umjetnost, nazirala svjetlost a samim tim i nada u bolju budućnost. To je ono što čovjeka u takvim teškim situacijama pokreće naprijed. U takvoj situaciji imao sam sa jedne strane iskrene prijatelje i umjetnost, i dobre učitelje s druge strane koji su mi nesebično pružili sve što su imali, mogli i znali. Kad to imaš onda se lakše prebrodi glad i sva stradanja koja čovjeka snađu. Znači, ako je iko na slikarskom, umjetničkom polju uticao na mene to su moji mentori Mirsad Džombić i Vladimir Vojnović. Zahvalan sam im na mnogo čemu a posebno na zanatu slikarstva.

Druženje sa vrhunskim slikarima pravi prekretnicu u Vašem umjetničkom životu?

Život je satkan od uspona i padova. Moj djed Petar je govorio – tri puta dole, tri puta gore – i eto, ode život. Bitno je da čovjek, između ostalog, zna i činjenicu da prekretnica u životu može biti pozitivna ali i negativna. Na svu sreću, umjetnici koji su mi prenosili svoje znanje iz slikarstva su me naučili da tuđa ruka svrab ne češe, da vjerujem u sebe i ono što radim, da bez obzira na znanje i godine staža u kontinuitetu učim, eksperimentišem i radim, radim, radim… jer talenat bez rada je prolazan i postaje ništa. Spoznaja o tačnosti ovog postaje moja prekretnica.

Da li je slikarstvo cijenjeno?

Prilično kompleksno pitanje! Često u raznim društvenim krugovima čujem izjave inih da je slikarstvo umrlo pojavom fotoaparata i računara, pa eto danas i savremenih multifunkcionalnih telefona. Ne bih se sa tim složio. Slikarstvo nikad nije bilo više cijenjeno nego danas. Također, i fotoaparat i računar su izvrsni alati za kreativnog čovjeka – umjetnika. Sama tržišna ponuda slikarske opreme i materijala govori o tome da ima interesovanja a samim tim i da je slikarstvo cijenjeno. Mogu do iznemoglosti da nabrajam činjenice koje to potvrđuju. Međutim, ako posmatramo iz ugla edukacije široke javnosti o umjetnosti generalno, edukacije o kvalitetu iste tad se stvori sasvim druga slika. Kako možeš prepoznati bilo šta kad ne učiš o tome, a čim ne znaš ništa o tome ne možeš ga ni prepoznati – a samim tim ni cijeniti. Postoje društva gdje je umjetnost pa samim tim i slikarstvo isplativa investicija, a sve što je isplativo danas se posebno cijeni. Evo nas ponovo na početku.

Za Vas možemo reći da ste kompletan umjetnik. Slikate, pišete, fotografišete? Predstavlja li nešto veću/manju strast?

Pa dobro sad… nećemo pretjerivati ali opet hvala ti na komplimentu. Prije bih za sebe rekao da sam komplementarni (smijeh). Često me pitaju to isto pitanje. Razmišljam… pokušavam da se sjetim koji su odgovori prije bili i ne mogu da se sjetim. Valjda se stari. Odgovor je sasvim jednostavan. Dok god ima strasti za stvaranjem u umjetnosti – forma nije bitna. Sve to kod mene djeluje po sistemu spojenih posuda. Ideja je bitna a već će se naći način da se sprovede u djelo.


luka3

Autor ste brojnih multimedijalnih projekata, o kakvim projektima se radi? Koliko je vremenski trebalo da se realizuje neki od tih projekata?

Još dok sam učio i radio u ateljeima Mirsada Džombića i Vladimira Vojnovića imao sam tu potrebu za konceptualnim izražavanjem. Jednostavno to je bilo jače od mene. Ideje i energija koju sam imao nisu bili laki za obuzdati. Naravno, to su Mirsad i Vlado lako prepoznali i još lakše pedagoški objasnili da čovjek kad se rodi prvo puže, zatim se nauči hodati pa tek onda trči. Shvatio sam brzo da još nisam ni u fazi puzanja a ja već u mislima trčim i talasam. Marljivo sam učio a ideje kroz skice razrađivao i strpljivo čekao pravi momenat. Preko Mirsada Džombića sam upoznao pozorišnog i likovnog kritičara i publicistu Vojislava Vujanovića koji je bio prijatno iznenađen mojim idejama. Dobio sam uputstvo za smjer po pitanju literature i drugih informacija koje su bile potrebne za proučavanje. Mogu slobodno reći da je na neki način Vojislav kumovao da krenem sa svojim prvim multimedijalnim projektom 1994. godine pod nazivom “Homesicness” (Čežnja za domom). Ovaj multimedijalni projekat od 1994. do 1997. godine je u saradnji sa balkanskim, američkim i engleskim umjetnicima izvođen na raznim mjestima od galerija, preko vjerskih objekata, do ulice. Kasnije su se nizali multimedijalni projekti: “Vrijeme lovaca”, “Odbaci diktiranu predstavu svijeta”, “Visoka nadanja u krizi identiteta”…

Ima toga još puno gdje sam potpisan kao autor. Dobar dio ovih multimedijalnih projekata je bio u produkciji i izvedbi Alarma iz Tuzle a kasnije u produkciji i izvedbi Grupe Lucido i INDA d.o.o. iz Lukavca. Svi ovi projekti su doživjeli veliki uspjeh i posjećenost od strane publike a podjeljeno mišljenje od strane kritike. Što je odlično! Zapravo, radi se o projektima gdje je ukomponovana likovna umjetnost, muzika, teatar, film, književnost, ples… U multimedijalnim projektima učestvovalo je sigurno do dvije hiljade učesnika ako ne i više. Učestvovali su muzičari, likovnjaci, književnici, plesači, glumci, statisti, folklorni ansambli… “Portret bosanskog behara” je također multimedijalni projekat koji je počeo sa knjigom istoimenog naziva još 2009. godine a još uvijek traje i konstantno se nadograđuje I živi. Trenutno je aktuelna knjiga poezije “Da sam rijeka” autora Nihada Mešića Rivera koja je izrasla u multimedijalni projekat, a dizajn, likovnu opremu i fotografiju potpisujemo Denis Dugonjić i ja dok su produkciju radili: JU Javna biblioteka Lukavac, INDA d.o.o i Akcija Online. Šta da kažem nego da je sve – jedno nepregledno prostranstvo ideja i ljepote u kojoj se slobodno svi zajedno igramo.

Predstavljaju li neka od Vaših dijela odraz stanja duha?

Naravno. Većina djela je takva. Bez toga moj umjetnički rad ne bi imao nikakav smisao. Odavno sam naučio šta je zakon tržišta i poštujem to. Od nečeg se mora živjeti. Nikog ne interesuje što sam ja umjetnik kad dođem na pijacu, tržni centar ili negdje drugo, svi čekaju novac za uslugu i robu. Napravio sam svoje standarde preko kojih ne idem, ako se pređe ta granica to nije grijeh nego luksuz koji te vodi u prostitusanje talenta.

Nekada je teško pronaći inspiraciju? Kako i gdje pronalazite inspiraciju?

Nemam taj problem. Kad si rođen na Balkanu a u ovom slučaju baš u Bosni Hercegovini ne trebaš se brinuti. Sve oko nas je beskonačna inspiracija. Kao u mega-giga tržnom centru samo izaberi i kreni sa realizacijom. Evo primjera… dobio sam poziv od tebe da se dogovorimo kad i gdje da se nađemo da napravimo intervju a u istom momentu kod mene se pokvarila brava na protivprovalnim vratima  koja nisu iz Kine i mimo su svih mogućih standarda. Vrata je pravio i osmislio prije petnaest godina moj prijatelj Husein Huska iz G. Dubrava. Izmijenja se tu nekih sedam eksperata za vrata i brave i čim vide da nije šablon odustaju ili stručno predlože da se sruši pola zida. Ali zato majstor i kreativac Huska dobija imena od vatrogasnog konja i luđaka do budale i manijaka neviđenih razmjera. U svoj toj gunguli oko vrata prikupio sam najmanje deset vizitki sa brojem i imenom za koga da glasam u Općinskom Vijeću. Zar je potrebno objašnjavati inspiraciju i ironiju kompletne priče o protivprovalnim vratima. Da, na kraju je problem riješio majstor, čovjek, kojeg od milja zovu Zike. Skroman, tih, miran i sam svoj.

Jesu li za nastanak jednog djela potrebni mir i tišina?

Sve zavisi. Nismo isti, svako od nas je osoba za sebe, sa svojim navikama i potrebama. Različite stvari nas pokreću, inspirišu, oduševljavaju, rastužuju… Ne treba stvari generalizovati a još manje tražiti neki recept za stvaranje nekog djela a to ljudi danas po inerciji rade. Na šta to liči? Gdje to vodi? Odgovor je jasan kao vedar dan. Nažalost, tako je kako je. Već sam ovo negdje rekao, živimo u virtuelnom vremenu kada je informaciju lakše prenijeti nego provjeriti, kada se za sve traži dekleracija ili uputstvo o upotrebi, pa tako i za umjetnike ili bili koga drugog. Meni lično odgovara više mir i tišina ali nisam uvijek u prilici da imam takve uslove pogotovu kad sam angažovan kao fotograf. Također, poznajem puno autora kada bi ih smjestili u neko mirno i tiho mjesto poludili bi. Jednostavno ne funkcionišu bez gradske buke, haustorske galame, vreline i opasnosti asfalta.

Bili ste član “ALARMA” , kako biste opisali taj period?

Uh, baš sam zatečen pitanjem. Zatečen svakako prijatno. Ipak si ti mlada osoba i moram priznati da nisam očekivao da znaš nešto o ALARMU. Ma, uopšte nisam razmišljao o ALARMU. Šta da kažem nego period mladosti, dobre pozitivne energije, učenja, znoja, krvi, suza, žuljeva, borbe i rada do krajnjih ljudskih granica, konstantnog putovanja… svaka se greška skupo plaćala. Teška i bolna spoznaja o estradi i shu biznisu. Bio je to i period divnih druženja, poznanstava, prijateljstava i saradnji koje traju i danas. Divan je osjećaj kad na tv ili radiju vidiš i čuješ neku pjesmu iz Jasminove muzičke sehare. ALARM je uvijek bio više od običnog muzičkog benda. Tu su pored objavljenih CD-ova bile produkcije multimedijalnih projekata, zatim knjiga poezije “Još jedan smiješan vijek” i puno toga još što se ima nabrojati. Mislim da sam svoj posao u ALARMU časno i pošteno odradio kao i svi ostali. Jasmin je okupio divnu ekipu ljudi i saradnika u ALARMU i danas su mnogi od njih kroz druge projekte dobro poznati širokoj javnosti. O ALARMU bi se mogao dobar dokumentarac napraviti i knjiga napisati. Velika životna i umjetnička škola u svakom slučaju za mene a pretpostavljam i ostale članove.

Objavili ste nekoliko knjiga poezija, možete li neku izdvojiti kao posebnu? Pojasnimo malo našim čitaocima, na čemu se ta Vaša djela temelje?

Svaka knjiga je specifična po nečemu i teško mi je da izdvojim samo jednu. Sve te knjige pripadaju nekom periodu mog života i to su uglavnom autobiografski zapisi kroz poeziju, bez fikcije, sa stvarnim likovim, stvarnim događajima. Opušten i slobodan govor o vremenu duhovnih vampira koji su se skrili iza maski i hermetički zatvorili u svoje brutalne perverzije kroz koje bar-kodovima žigošu sve živo i mrtvo oko sebe na ovom svijetu.

Kao fotograf, krijete se pod mnogim pseudonima, zašto?

Imam svoje razloge, vjeruj mi (smijeh)! Nekad je to dio poslovne prirode, nekad nekog mog konceptualnog načina ostavljanja poruke, a opet nekada stvar čistog performansa.

Osnivač ste umjetničke Grupe Lucido, koja kontinuirano radi na realizaciji aktivnosti. Šta možemo očekivati uskoro?

Krajem prošle sedmice smo podržali promociju knjige “Iskra u pepelu” autorice Anđelke Spasojević. Promocija ove knjige je održana u prelijepom ambijentu sela Tumare na planini Ozren i pored kulturnog imala je i turistički značaj. Ujedno je najavljena i nova promocija knjige “Dnevnici naših života” autora Redže Salkića iz Banovića. Promocija Redžine knjige će biti u prirodnom ambijentu sela Treštenica. Zatimu 20. i 21. avgusta je 4. Aikido Seminar Aikikai u BiH u Sižju na području općine Lukavac. Članovi Grupe Lucido će dati svoj doprinos i podršku udruženjima SEF i Aikikai u BiH. Septembar i oktobar su također puni raznih kulturnih događaja iza kojih direktno ili indirektno stoji Grupa Lucido.

Da li su danas mladi zainteresovani za umjetnost?

Da! Može se na ovu temu puno pričati. Ko ne vjeruje nek dođe u Lukavac i u Centru za kulturu nek potraži Udruženje “Art Centar” i uvjerit će se šta sve mladi i obrazovani ljudi znaju i mogu. Znači nije do njih nego do lokalne i svake druge vlasti u Bosni i Hercegovini. A ima takvih pozitivnih primjera o mladim ljudima-umjetnicima i u drugim mjestima ove naše države.likovna kolonija

Za kraj našeg razgovora, šta biste poručili mladima, naročito onima koji u sebi “kriju” talent za slikanjem, pisanjem ili fotografisanjem?

Teško je danas poručiti bilo šta. Danas je svako pametan za sebe, i opet svi se žale na svoju sreću – niko na pamet. Ali eto da pokušamo. Ne vjerujte u priče sa tv-a i filmova, bolje je biti častan i dobar zanatlija nego promašeni doktor, advokat, umjetnik ili bilo šta drugo u čemu se ne pronađeš. Ako se odlučite za umjetnost onda nemojte kukati da je teško živjeti od umjetnosti jer biti umjetnik – to je ipak vaš izbor a opet velika neizvjesnost i avantura bilo gdje da ste na zemaljskoj kugli a ne samo u Bosni i Hercegovini.

Razgovarala: Mubina Biščić

 

Selma Zukić: O zanatu učila od dede kazandžije

Selma Zukić već sedam godina stvara predivna umjetnička djela na aluminijskoj foliji i bakru i jedna je od rijetkih na području TK koji se bave takvom vrstom hobija.

Ljubav prema zanatu rodila se još u djetinjstvu, kada je uz svog djeda počela usvajati prva znanja i vještine.

“Dolazim iz kazandžijske porodice iz Sarajeva. Moj deda me uveo u zanat, s tim da sam ja počela raditi na mekanom bakru. Kad sam došla iz Sarajeva u Lukavac, razmišljala sam čime bih se mogla baviti i prvo čega sam se sjetila jeste da otvorim svoju radionicu” – prisjeća se Selma.

Godine rada i učenja su iza nje. Stekla je i certifikat za slikanje na foliji Kulturno-edukacijskog centra “Konya” u Sarajevu, pa sada svoje znanje nesebično prenosi i na druge. Svi koji dođu u njenu radionicu u Lukavcu, brzo se zainteresuju za ovu vrstu umjetnosti.

“Ovaj zanat je za kreativce i one koji žele da se kroz umjetnost odmore. Polaznici mojih radionica jedva čekaju sljedeći termin kada će doći i raditi na foliji. Sve se može uraditi, šta god zaželite, samo je bitno da imate viziju” – ističe Selma.

Levhe, portreti, životinje, mrtva priroda i pejzaži samo su neki od motiva njenih slika, a inspiracija je neiscrpna. Ne prođe ni dan, kaže, a da nešto novo ne započne. Sam proces nastanka jedne ovakve umjetnine traje od jednog do nekoliko radnih dana, u zavisnosti od detalja.

Alat ili olovke

DSC08230

“Rad na foliji je jednostavan. Željeni motivi sa slike prenose se na foliju uz pomoć alata ili olovke. Najvažnija je tehnika oslikavanja jer morate znati koje detalje trebate istaknuti. Kad je slika završena, ona se premazuje silikonom da bi se dobio određeni zaštitni sloj i može vam trajati decenijama” – pojasnila je ona.

Manji formati koštaju od 40 do 100 KM

Selma je do sada imala nekoliko samostalnih i kolektivnih izložbi u rodnom Sarajevu, Lukavcu i Tuzli.

“Ponekad mi je teško odrediti cijenu za neku sliku. Naprimje, cijene gotovih radova na foliji veličine A3 formata iznose otprilike 120 KM, ali sve zavisi od detalja. Manji formati koštaju od 40 do 100 KM i može se zaraditi jer postoji veliko interes kupaca” – kaže ona.

Narudžbi ima raznih, priča Selma, i pristižu sa svih strana. Ponekad su želje kupaca i neobične, ali bez obzira na zahtjeve, ona je tu da ispuni svku želju.

“Bilo je zahtjeva da na bakru izradim zemljišnoknjižni izvadak iz katastra sa skiciranim parcelama i dodatnim motivima. Slika je, i pored toga što sam isprva bila zatečena, ispala odlična” – kaže Selma i dodaje da su neka njena djela završila u privatnim kolekcijama kupaca iz Evrope.

HUSKIĆI: Život na deponiji smeća

U naselju Huskići u neadekvatnim uslovima živi Mehmed Mehičić sa svojom gluhonijemom suprugom. Bez vode i struje, u trošnoj šupi izgrađenoj od kartona i dasaka,  ovo dvoje ljudi, zaboravljeni od svih, preživljavaju dan za danom već 15 godina.

Šupa, nespretno izgrađena, nalazi se pokraj same deponije smeća. Izvor je to, kaže nam Mehmed, brojnih zaraza, ali da nema te deponije ne bi mogli ni preživjeti.

“Veoma teško živimo. Supruga i ja na deponiji skupljamo plastične flaše ili otpad koji možemo da nađemo, pa prodamo kao bismo sebi kupili brašno, hranu ili drva za zimu. Snalazimo se kako možemo.”-istiće Mehmed.

Žive od socijalne pomoći

Primaju socijalnu pomoć u iznosu od 100KM što jedva pokriva osnovne životne potrebe. Mehmed je jako lošeg zdravstvenog stanja, sa oštećenom jetrom, nema zdravstveno osiguranje i često taj novac potroši na prevoz i pregled doktora. Općina i merhamet su im, kažu, par puta izlazili u susret, i na tome su zahvalni. Bilo je, nažalost, i datih obećanja koja nikada nisu ispunjena.

Unutrašnjost supe u kojoj žive bez frižidera i  kućanskih aparata

“Jednom su dolazili, obećali su mi kontejner. Međutim, i dan danas sam ovdje, praktično, na ulici. Dok odem doktoru, pokupujem lijekove, ne ostaje mi ništa. Za operaciju mi je potrebno 4.500 KM koje jednostavno nemam.”-dodaje naš sagovornik.

Za vrijeme poplava, 2014. godine, ni ovo mjesto nije ostalo pošteđeno. Štete su bile ogromne, a za ovu porodicu, ti su dani bili najgori.

“Sve je ovo bilo poplavljeno. Danima smo bili odsječeni od grada, nismo nigdje mogli ni otići, niti nam je ko mogao doći.  Ne znam ni sam kako smo se snašli i preživjeli”.-prisjeća se Mehmed.

Nekada se moglo živjeti od fizičkog rada, danas više ne

U razgovoru s Mehmedom, saznajem da je nekada imao dva konja i od svog poštenog fizičkog rada, mogao si je priuštiti lagodniji život.  Od tog, sada već davnog i sretnog života, kraj njihove straćare, ostala su samo zaprežna kola koja ih podsjećaju na neke bolje dane.

Žive u jako teškim uslovima u blizini deponije  smeća

“Imam 66 godina i nemam više kud. Nekada sam mogao živjeti od svog rada, danas više ne. Preživljavamo na osnovu onoga što nađemo na otpadu. Nekad od prodaje zaradimo 50 ili 150 KM i to nam je sve.”-poručuje Mehmed, te dodaje kako već sada strahuju od zimskog perioda kada je njihova svakodnevnica dodatno otežana zbog ogreva i kretanja.

Pored njih su smještene još dvije šupe u kojima niko ne živi, a par kilometara dalje nalazi se  prvo naseljeno mjesto.  Nemaju otvoren žiro račun za pomoć pa se nerjetko uzdaju u dobronamjernost ljudi koji žive nedaleko od njih. Najčešće ih posjećuje kćerka koja im pomaže koliko može, iako i ona živi u teškim uslovima.

Radnici Gredelj-Revoma očekuju početak proizvodnje

Više od tri godine radnici firme Gredelj-Revom iz Dobošnice nisu imali primanja, ali nakon devete licitacije Porezna uprava FBiH prodala je Gredelj Revom što za radnike predstavlja svjetlo na kraju tunela.

Naime, PU FBiH prodavala je kompletnu imovinu firme Gredelj-Revom iz Dobošnice, a Željeznice Federacije BiH  pojavile su se kao kupac sa ponuđenim iznosom od dva miliona KM.

Hamzalija Hankić
Hamzalija Hankić

“Jučer su Željeznice FBiH u prisustvu Porezne uprave primilie kompletnu imovinu Gredelj-Revoma, napravljen je zapisnik i od jučer Željeznice FBiH raspolažu imovinom. Ostalo je još da se uradi dio poslova, a to je da se u opštini Lukavac izvrši prepis imovine, sa Gredelj-Revom na Željeznice FBiH i da se odradi obračun za četiri mjeseca za radnike kojima nije uplaćeno penziono-invalidsko osiguranje”, kazao je Hamzalija Hankić, predstavnik sindikalne organizacije.

Prema riječima Hankića, Gredelj ima 68 uposlenika kojima je sada uvezan kompletan staž, a neki su stekli uslove za odlazak u penziju. U sindikatu se nadaju da će svi ostali uposlenici biti zadržani na svojim radnim mjestima.

Novu sistematizaciju radnih mjesta pravit će u menadžmentu željeznica, a iz Sarajeva stižu dobre vijesti i o mogućnosti za zadržavanje stručnih, ali i zapošljavanje novih radnika, javlja RTV Lukavac

– Od brzine završavanja administrativne procedure u općini Lukavac i Poreznoj upravi ovisi i početak pokretnja proizvodnje u Revomu, ali u Sindikatu su dobili informacije da bi to trebalo biti do 1. septembra tekuće godine, kaže Hamzalija Hankić.

Održana promocija knjige Anđelke Spasojević

U domaćinskoj i opuštenoj atmosferi u subotu je  održana promocija pete knjige autorice Anđelke Spasojević.

Na promociji knjige “Iskra u pepelu” govorili su recenzenti Mihad Sakić, prof. i Mevlida Iljazagić, književnica. U uvodnom dijelu autorica je posjetiocima ukratko ispričala svoju životnu priču i kako je krenula sa pisanjem pjesama.

Najavila je i svoju novu knjigu koja je u pripremi i upućene su pozitivne kritike na račun izdavača KUD ‘Gajret’ Puračić i štamparske kuće INDA d.o.o. Lukavac, a autorica je posebno istakla saradnju i pomoć od strane Grupe Lucido.

Nakon uvodnog dijela gosti su pažljivo slušali stihove koji su u ovom prirodnom ambijentu imali poseban uticaj na posjetioce.

Prema riječima promotora knijg prof.Mihada Sakića njeni stihovi  ne mogu dati odgovor zašto Andjelka stvara poeziju. Kako ističe prof.Sakić nedavno mu je ova pjesnikinja ispičala svoju poetsku tajnu.

Pjesnikinja u svojim pjesmama opisuje i svoje i jade ljubavne nekih drugih ljudi koji pišu pjesme.

Rečenica, “Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem” potvrđuje da Anđelka sa ovom knjigom potvrđuje da izrasta u stabilnu i cijenjenu pjesnikinju , što iskazuje i u stihovima svojih pjesama .

Posjetioci su mogli tokom promocije ubrati i koju šljivu ili krušku koju je Anđelka uzgojila na svom imanju.

Nakon zvaničnog dijela promocije gosti su se uz dobro raspoloženje i smijeh družili sa autoricom i uživali u gostoprimstvu koje je karakteristično za ove krajeve.

Promocija Anđelike knjige je pored kulturnog imala i turistički značaj jer je posjetiocima, koji su došli čak iz inostranstva, predstavljena i narodna nošnja, gastro ponuda i običaji ovog podneblja.

Fotografije sa promocije možete pogledati na Facebook stranici Grupa Lucido

PURAČIĆ: Realizacija projekta “Izgradimo park za naše mlade”

Zvanično su započete aktivnosti UG “Puračić u srcu” u okviru projekta “Izgradimo park za naše mlade” koji je podržan od strane Fondacije tuzlanske zajednice.

U prvoj fazi izvršeno je košenje lokacije, čišćenje okolne živice te samog prilaza lokaciji.

U narednoj akciji, koja će biti održana ubrzo, planirano je čišćenje lokacije od smeća koje je tu akumulirano godinama. Ovim putem apelujemo na građane koji žive u neposrednoj blizini da svoje smeće odlažu na za to predviđeno mjesto.

Ukupna vrijednost projekta 1400,00 KM,  a udruženje je prikupilo 200,00 KM dok je ostatak obezbijeđen od strane FTZ-a.

Projekat predviđa adaptaciju prostora iza Doma kulture u Puračiću u jedan lijep i uređen park koji bi služio za potrebe svih mladih s prostora Puračića.
Projekat obuhvata ravnanje podloge, sadnju trave, cvijeća, postavljanje klupa, kanti za smeće, te osvjetljavanje prostora.

Imali smo želju da ovaj prostor sredimo jer se nalazi u neposrednoj blizini Doma kulture gdje se održavaju manifestacije tokom čitave godine te je velika cirkulacija ljudi, uređenjem ovog prostora korist bi imali svi korisnici Doma kulture, a zatim i mladi Puračića koji nemaju adekvatan prostor za okupljanje i druženje, saopšteno je iz UG “Puračić u srcu”

Prostor bi imao višenamjensku funkciju i bio bi osnova za naše daljnje aktivnosti.  Realizacija projekta planirana je od samog početka jula, te ovim putem pozivamo sve mlade koji žele da pomognu u realizaciji projekta da se odazovu na akcije i da zajedno uradimo nešto korisno za sebe i za svoju zajednicu.

Humanitarna predstava za Mirzu Bečića

U organizaciji Neformalne grupe mladih umjetnika Lukavac i Foruma mladih SDU Lukavac 16. augusta u prostorijama JU Centar za kulturu održava se humanitarna predstava za Mirzu Bečića.

Podsjećamo, lukavčanin Mirza Bečić obolio je od karcinoma limfnih čvorova, a u toku druge hemo terapije došlo je oštećenja nervnog sistema i Mirza ostaje nepokretan, gubi govor, mogućnost gutanja i svaki vid komunikacije.

“Večer teatra i poezije” za Mirzu Bečića održava se 16. 08. 2016. godine sa početkom u 18 sati, a u sklopu programa biti će izvedena predstava od strane  mladih glumaca, monodrama te recitovana poezija od drugih mnogobrojnih učesnika.

Ulaz na manifestaciju će biti dobrovoljne prirode.

Svi koje žele pomoći u liječenju Mirze Bečića i učiniti dobro djelo, mogu to uraditi uplatom na žiro račun: 3386102505341666 kod Unicredit banke.

 

Omladinski pogon NK Mladost Puračić: Turnir u Berlinu

U puračkom klubu mladost, 2013. godine, osnovana i škola fudbala koju vodi dugogodišnji golman i kapiten tog kluba, Nedim Burgić- Kepke. Sportskim zaljubljenicima naročito simpatizerima poznato je da je od prošle godine završio sa nogometnom karijerom, ali je nastavio obnašati funkciju Šefa Omladinskog pogona NK Mladost Puračić. Nekad je branio mrežu svog kluba srcem i dušom, a danas ulaže napore da svoje znanje i profesionalne vještine prenese na mlade generacije – polaznike škole fudbala.

13866881_919916634800670_135268684_n

-U klubu trenutno trenira oko 45 dječaka. Njihova starosna dob je od 1999-2010 godište. Od osnivanja do danas, škola nije prestajala sa radom i konstantno raste. Takmičimo se u 4 selekcije. Za relativno mlad klub, postižemo dobre rezultate, priča, Nedim Burgić- Kepke, Šef Omladinskog pogona NK Mladost Puračić.

Ovi mladi, za koju godinu, vjerovatno profesionalni fudbaleri ostvarili su svoj dječački san- posjetili svjetske stadione i svoje nogometne vještine pokazali na turniru u Berlinu. Tamo su išli sa klubovima iz Lukavca i Poljica.

13650443_919917144800619_409844396_n

Turnir u Berlinu nam je bio prvi odlazak u inostranstvo. Iz naše skole fudbala je išlo samo 10 dječaka zbog materijalnih razloga. Dječaci su se takmičili u kategoriji 2003/04. Učešće je uzelo 16 ekipa, od kojih su samo naša i ekipa Lukavca iz Bosne i Hercegovine. Poljice je igralo drugu kategoriju. Dječaci su bili smješteni u stanove ljudi koji žive tamo, a porijeklom su iz Yugoslavije. Dječaci su oduševljeni i impresionirani gradom, stadionima i samim ljudima koji su jako ljubazni i gostoprimljivi. A na turniru su se pokazali u odličnom svjetlu. Zauzeli su odlično 5. mjesto, priča Burgić, te dodaje

-Ja sam oduševljen ponašanjem i kulturom svih dječaka. Na svakom mjestu su se ponašali kao pravi profesionalci i veliki odrasli ljudi.

13672112_919917024800631_495555078_n

Učešće dječaka iz općine Lukavac na ovom turniru, iskustvo je koje će dugo biti urezano u njihovo sjećanje. Gostovati na velikom turniru, na samom početku razvijanja karijere, san je koji se ovim srećnicima pretvorio u javu.

 

M.B

Judo klub Lukavac donio medalje sa turnira “Mala Evropa”

Lukavački džudisti u subotu su gostovali u Prnjavaru na džudo turniru pod nazivom “Mala Evropa”.

Oko 500 takmičara iz Bugarska, Rumunije, Crne Gore, Slovenije, Hrvatske, Makedonije i Bosne i Hercegovine nastupilo je na turniru, a lukavčani su osvojili šest medalja od čega su dvije srebrene i četiri bronzane.

Srebrene medalje su osvojili: Dalal Odobašić (-48 kg) pionrike Ajla Mujić (+57 kg),  a bronzane medalje su osvojili: Sara Behgić iz kategorije ml. poletarki (-25 kg), Vedad Odobašić u kategoriji ml. poletarca (-28 kg), Azur Imamović u kategoriji ml.pionira (-38 kg) i Amar Tahić  u kategoriji st.pionira (-60 kg).

Fotografije možete pogledati na Facebook stranci Judo klub “Lukavac”.

Popularno

KOLUMNE