Otkad se bavite slikarstvom? Od koga ste učili zanat? Kako je sve to počelo?
To je klasična priča. Ništa posebno od čega bi se pravio neki bauk, još manje pisao roman ili snimao film. Moj talenat za slikarstvo i umjetnost generalno se primijetio još u ranom djetinjstvu, čak i prije predškolske. Već u osnovnoj školi učiteljica Rada a zatim nastavnici likovnog Šefik i Hranislav kroz redovne časove, likovnu sekciju, razna likovna takmičenja za djecu na prostoru SFRJ, su nastojali da taj moj talenat razviju i usmjere gdje treba. Bilo je tu nagrada i raznih priznanja od opštinskog do saveznog-državnog nivoa koji, mora se priznati, djetetu znaju uzburkati maštu i potaknuti na lucidnost. I tako to, moje, nazovimo ga čaprkanje i grebanje po površini, traje do 1989/90. Od tog perioda nastupa ozbiljan rad i istraživanje na polju umjetnosti i slikarstva konkretno. U tom vremenu nastaje lagano raspad SFRJ a zatim i ratni sukobi koji su zahvatili i Bosnu i Hercegovinu. Doba kada je moja generacija bukvalno preko noći sazrela u zrele ljude. Danas balavci a sutra odrasli ljudi. Sve to je ostavilo bitan uticaj na moj slikarski rad pa i umjetnički. Teško je to objasniti ljudima koji su odrasli pod staklenim zvonom ili još gore populaciji koja je danas prisutna na svim merdijanima svijeta a to su buntovnici koje mama budi sa šoljom mlijeka i kašikom meda. Da skratim priču… u toj ratnoj tami i zlu se, opet, kroz jednostavne, za nekog skoro nebitne, male sitne stvari, humane ljudske postupke, ljubav, zatim umjetnost, nazirala svjetlost a samim tim i nada u bolju budućnost. To je ono što čovjeka u takvim teškim situacijama pokreće naprijed. U takvoj situaciji imao sam sa jedne strane iskrene prijatelje i umjetnost, i dobre učitelje s druge strane koji su mi nesebično pružili sve što su imali, mogli i znali. Kad to imaš onda se lakše prebrodi glad i sva stradanja koja čovjeka snađu. Znači, ako je iko na slikarskom, umjetničkom polju uticao na mene to su moji mentori Mirsad Džombić i Vladimir Vojnović. Zahvalan sam im na mnogo čemu a posebno na zanatu slikarstva.
Druženje sa vrhunskim slikarima pravi prekretnicu u Vašem umjetničkom životu?
Život je satkan od uspona i padova. Moj djed Petar je govorio – tri puta dole, tri puta gore – i eto, ode život. Bitno je da čovjek, između ostalog, zna i činjenicu da prekretnica u životu može biti pozitivna ali i negativna. Na svu sreću, umjetnici koji su mi prenosili svoje znanje iz slikarstva su me naučili da tuđa ruka svrab ne češe, da vjerujem u sebe i ono što radim, da bez obzira na znanje i godine staža u kontinuitetu učim, eksperimentišem i radim, radim, radim… jer talenat bez rada je prolazan i postaje ništa. Spoznaja o tačnosti ovog postaje moja prekretnica.
Da li je slikarstvo cijenjeno?
Prilično kompleksno pitanje! Često u raznim društvenim krugovima čujem izjave inih da je slikarstvo umrlo pojavom fotoaparata i računara, pa eto danas i savremenih multifunkcionalnih telefona. Ne bih se sa tim složio. Slikarstvo nikad nije bilo više cijenjeno nego danas. Također, i fotoaparat i računar su izvrsni alati za kreativnog čovjeka – umjetnika. Sama tržišna ponuda slikarske opreme i materijala govori o tome da ima interesovanja a samim tim i da je slikarstvo cijenjeno. Mogu do iznemoglosti da nabrajam činjenice koje to potvrđuju. Međutim, ako posmatramo iz ugla edukacije široke javnosti o umjetnosti generalno, edukacije o kvalitetu iste tad se stvori sasvim druga slika. Kako možeš prepoznati bilo šta kad ne učiš o tome, a čim ne znaš ništa o tome ne možeš ga ni prepoznati – a samim tim ni cijeniti. Postoje društva gdje je umjetnost pa samim tim i slikarstvo isplativa investicija, a sve što je isplativo danas se posebno cijeni. Evo nas ponovo na početku.
Za Vas možemo reći da ste kompletan umjetnik. Slikate, pišete, fotografišete? Predstavlja li nešto veću/manju strast?
Pa dobro sad… nećemo pretjerivati ali opet hvala ti na komplimentu. Prije bih za sebe rekao da sam komplementarni (smijeh). Često me pitaju to isto pitanje. Razmišljam… pokušavam da se sjetim koji su odgovori prije bili i ne mogu da se sjetim. Valjda se stari. Odgovor je sasvim jednostavan. Dok god ima strasti za stvaranjem u umjetnosti – forma nije bitna. Sve to kod mene djeluje po sistemu spojenih posuda. Ideja je bitna a već će se naći način da se sprovede u djelo.
Autor ste brojnih multimedijalnih projekata, o kakvim projektima se radi? Koliko je vremenski trebalo da se realizuje neki od tih projekata?
Još dok sam učio i radio u ateljeima Mirsada Džombića i Vladimira Vojnovića imao sam tu potrebu za konceptualnim izražavanjem. Jednostavno to je bilo jače od mene. Ideje i energija koju sam imao nisu bili laki za obuzdati. Naravno, to su Mirsad i Vlado lako prepoznali i još lakše pedagoški objasnili da čovjek kad se rodi prvo puže, zatim se nauči hodati pa tek onda trči. Shvatio sam brzo da još nisam ni u fazi puzanja a ja već u mislima trčim i talasam. Marljivo sam učio a ideje kroz skice razrađivao i strpljivo čekao pravi momenat. Preko Mirsada Džombića sam upoznao pozorišnog i likovnog kritičara i publicistu Vojislava Vujanovića koji je bio prijatno iznenađen mojim idejama. Dobio sam uputstvo za smjer po pitanju literature i drugih informacija koje su bile potrebne za proučavanje. Mogu slobodno reći da je na neki način Vojislav kumovao da krenem sa svojim prvim multimedijalnim projektom 1994. godine pod nazivom “Homesicness” (Čežnja za domom). Ovaj multimedijalni projekat od 1994. do 1997. godine je u saradnji sa balkanskim, američkim i engleskim umjetnicima izvođen na raznim mjestima od galerija, preko vjerskih objekata, do ulice. Kasnije su se nizali multimedijalni projekti: “Vrijeme lovaca”, “Odbaci diktiranu predstavu svijeta”, “Visoka nadanja u krizi identiteta”…
Ima toga još puno gdje sam potpisan kao autor. Dobar dio ovih multimedijalnih projekata je bio u produkciji i izvedbi Alarma iz Tuzle a kasnije u produkciji i izvedbi Grupe Lucido i INDA d.o.o. iz Lukavca. Svi ovi projekti su doživjeli veliki uspjeh i posjećenost od strane publike a podjeljeno mišljenje od strane kritike. Što je odlično! Zapravo, radi se o projektima gdje je ukomponovana likovna umjetnost, muzika, teatar, film, književnost, ples… U multimedijalnim projektima učestvovalo je sigurno do dvije hiljade učesnika ako ne i više. Učestvovali su muzičari, likovnjaci, književnici, plesači, glumci, statisti, folklorni ansambli… “Portret bosanskog behara” je također multimedijalni projekat koji je počeo sa knjigom istoimenog naziva još 2009. godine a još uvijek traje i konstantno se nadograđuje I živi. Trenutno je aktuelna knjiga poezije “Da sam rijeka” autora Nihada Mešića Rivera koja je izrasla u multimedijalni projekat, a dizajn, likovnu opremu i fotografiju potpisujemo Denis Dugonjić i ja dok su produkciju radili: JU Javna biblioteka Lukavac, INDA d.o.o i Akcija Online. Šta da kažem nego da je sve – jedno nepregledno prostranstvo ideja i ljepote u kojoj se slobodno svi zajedno igramo.
Predstavljaju li neka od Vaših dijela odraz stanja duha?
Naravno. Većina djela je takva. Bez toga moj umjetnički rad ne bi imao nikakav smisao. Odavno sam naučio šta je zakon tržišta i poštujem to. Od nečeg se mora živjeti. Nikog ne interesuje što sam ja umjetnik kad dođem na pijacu, tržni centar ili negdje drugo, svi čekaju novac za uslugu i robu. Napravio sam svoje standarde preko kojih ne idem, ako se pređe ta granica to nije grijeh nego luksuz koji te vodi u prostitusanje talenta.
Nekada je teško pronaći inspiraciju? Kako i gdje pronalazite inspiraciju?
Nemam taj problem. Kad si rođen na Balkanu a u ovom slučaju baš u Bosni Hercegovini ne trebaš se brinuti. Sve oko nas je beskonačna inspiracija. Kao u mega-giga tržnom centru samo izaberi i kreni sa realizacijom. Evo primjera… dobio sam poziv od tebe da se dogovorimo kad i gdje da se nađemo da napravimo intervju a u istom momentu kod mene se pokvarila brava na protivprovalnim vratima koja nisu iz Kine i mimo su svih mogućih standarda. Vrata je pravio i osmislio prije petnaest godina moj prijatelj Husein Huska iz G. Dubrava. Izmijenja se tu nekih sedam eksperata za vrata i brave i čim vide da nije šablon odustaju ili stručno predlože da se sruši pola zida. Ali zato majstor i kreativac Huska dobija imena od vatrogasnog konja i luđaka do budale i manijaka neviđenih razmjera. U svoj toj gunguli oko vrata prikupio sam najmanje deset vizitki sa brojem i imenom za koga da glasam u Općinskom Vijeću. Zar je potrebno objašnjavati inspiraciju i ironiju kompletne priče o protivprovalnim vratima. Da, na kraju je problem riješio majstor, čovjek, kojeg od milja zovu Zike. Skroman, tih, miran i sam svoj.
Jesu li za nastanak jednog djela potrebni mir i tišina?
Sve zavisi. Nismo isti, svako od nas je osoba za sebe, sa svojim navikama i potrebama. Različite stvari nas pokreću, inspirišu, oduševljavaju, rastužuju… Ne treba stvari generalizovati a još manje tražiti neki recept za stvaranje nekog djela a to ljudi danas po inerciji rade. Na šta to liči? Gdje to vodi? Odgovor je jasan kao vedar dan. Nažalost, tako je kako je. Već sam ovo negdje rekao, živimo u virtuelnom vremenu kada je informaciju lakše prenijeti nego provjeriti, kada se za sve traži dekleracija ili uputstvo o upotrebi, pa tako i za umjetnike ili bili koga drugog. Meni lično odgovara više mir i tišina ali nisam uvijek u prilici da imam takve uslove pogotovu kad sam angažovan kao fotograf. Također, poznajem puno autora kada bi ih smjestili u neko mirno i tiho mjesto poludili bi. Jednostavno ne funkcionišu bez gradske buke, haustorske galame, vreline i opasnosti asfalta.
Bili ste član “ALARMA” , kako biste opisali taj period?
Uh, baš sam zatečen pitanjem. Zatečen svakako prijatno. Ipak si ti mlada osoba i moram priznati da nisam očekivao da znaš nešto o ALARMU. Ma, uopšte nisam razmišljao o ALARMU. Šta da kažem nego period mladosti, dobre pozitivne energije, učenja, znoja, krvi, suza, žuljeva, borbe i rada do krajnjih ljudskih granica, konstantnog putovanja… svaka se greška skupo plaćala. Teška i bolna spoznaja o estradi i shu biznisu. Bio je to i period divnih druženja, poznanstava, prijateljstava i saradnji koje traju i danas. Divan je osjećaj kad na tv ili radiju vidiš i čuješ neku pjesmu iz Jasminove muzičke sehare. ALARM je uvijek bio više od običnog muzičkog benda. Tu su pored objavljenih CD-ova bile produkcije multimedijalnih projekata, zatim knjiga poezije “Još jedan smiješan vijek” i puno toga još što se ima nabrojati. Mislim da sam svoj posao u ALARMU časno i pošteno odradio kao i svi ostali. Jasmin je okupio divnu ekipu ljudi i saradnika u ALARMU i danas su mnogi od njih kroz druge projekte dobro poznati širokoj javnosti. O ALARMU bi se mogao dobar dokumentarac napraviti i knjiga napisati. Velika životna i umjetnička škola u svakom slučaju za mene a pretpostavljam i ostale članove.
Objavili ste nekoliko knjiga poezija, možete li neku izdvojiti kao posebnu? Pojasnimo malo našim čitaocima, na čemu se ta Vaša djela temelje?
Svaka knjiga je specifična po nečemu i teško mi je da izdvojim samo jednu. Sve te knjige pripadaju nekom periodu mog života i to su uglavnom autobiografski zapisi kroz poeziju, bez fikcije, sa stvarnim likovim, stvarnim događajima. Opušten i slobodan govor o vremenu duhovnih vampira koji su se skrili iza maski i hermetički zatvorili u svoje brutalne perverzije kroz koje bar-kodovima žigošu sve živo i mrtvo oko sebe na ovom svijetu.
Kao fotograf, krijete se pod mnogim pseudonima, zašto?
Imam svoje razloge, vjeruj mi (smijeh)! Nekad je to dio poslovne prirode, nekad nekog mog konceptualnog načina ostavljanja poruke, a opet nekada stvar čistog performansa.
Osnivač ste umjetničke Grupe Lucido, koja kontinuirano radi na realizaciji aktivnosti. Šta možemo očekivati uskoro?
Krajem prošle sedmice smo podržali promociju knjige “Iskra u pepelu” autorice Anđelke Spasojević. Promocija ove knjige je održana u prelijepom ambijentu sela Tumare na planini Ozren i pored kulturnog imala je i turistički značaj. Ujedno je najavljena i nova promocija knjige “Dnevnici naših života” autora Redže Salkića iz Banovića. Promocija Redžine knjige će biti u prirodnom ambijentu sela Treštenica. Zatimu 20. i 21. avgusta je 4. Aikido Seminar Aikikai u BiH u Sižju na području općine Lukavac. Članovi Grupe Lucido će dati svoj doprinos i podršku udruženjima SEF i Aikikai u BiH. Septembar i oktobar su također puni raznih kulturnih događaja iza kojih direktno ili indirektno stoji Grupa Lucido.
Da li su danas mladi zainteresovani za umjetnost?
Da! Može se na ovu temu puno pričati. Ko ne vjeruje nek dođe u Lukavac i u Centru za kulturu nek potraži Udruženje “Art Centar” i uvjerit će se šta sve mladi i obrazovani ljudi znaju i mogu. Znači nije do njih nego do lokalne i svake druge vlasti u Bosni i Hercegovini. A ima takvih pozitivnih primjera o mladim ljudima-umjetnicima i u drugim mjestima ove naše države.
Za kraj našeg razgovora, šta biste poručili mladima, naročito onima koji u sebi “kriju” talent za slikanjem, pisanjem ili fotografisanjem?
Teško je danas poručiti bilo šta. Danas je svako pametan za sebe, i opet svi se žale na svoju sreću – niko na pamet. Ali eto da pokušamo. Ne vjerujte u priče sa tv-a i filmova, bolje je biti častan i dobar zanatlija nego promašeni doktor, advokat, umjetnik ili bilo šta drugo u čemu se ne pronađeš. Ako se odlučite za umjetnost onda nemojte kukati da je teško živjeti od umjetnosti jer biti umjetnik – to je ipak vaš izbor a opet velika neizvjesnost i avantura bilo gdje da ste na zemaljskoj kugli a ne samo u Bosni i Hercegovini.
Razgovarala: Mubina Biščić
Komentari