Posljednjih mjeseci stanovnici Lukavca nikako da se otmu dojmu da žive u nekom paralelnom univerzumu. U onom našem, običnom, voda smrdi na hemiju, plafoni otpadaju, a radna mjesta se čuvaju kao porodično zlato. U onom drugom, službenom, koji nam redovno serviraju gradonačelnik Edin Delić i premijer TK Irfan Halilagić, Lukavac je otprilike kombinacija Monaka, Amsterdama i Disneylenda samo sa više tendera.
Čovjek bi, bez sumnje, kada ih sluša, pomislio da je Lukavac grad cvijeća, mjesto gdje ruže cvjetaju i zimi, gdje djeca u vrtiće ulaze po automatizmu, a ne po babi, strini i partijskoj liniji. U tom njihovom Lukavcu vrtići su moderni, opremljeni kao švicarske klinike, a ne objekti u kojima plafon prijeti da se upiše u grupu mlađu od tri godine.
Imamo, kažu, i moderan Centar za kulturu, sa budžetom većim nego Gračanica i Gradačac zajedno. Kulturna scena puca od sadržaja, samo narod nikako da shvati da je kulturno uzdignut valjda mu smeta što u stvarnom Domu kulture prokišnjava krov, pa se publika više bavi meteorologijom nego umjetnošću. A ispod tog krova, da stvar bude poetskija, nalazi se kuglana u koju je uloženo preko pola miliona maraka. Ako potone, biće to prva podvodna kuglana u regionu – turistički potencijal, što bi rekao razvojni tim.
Vodu imamo za narednih sto godina, tvrde. Vjerovatno misle na tehničku, onu kojom se ni čizme ne peru, jer je nerijetko i Jala čišća. Ali nema veze, u službenoj verziji Lukavca svi se kupamo u pitkoj vodi, a ko dobije osip to je od sreće.
Tu je i zatvoreni bazen, ponos sinergije dva nivoa vlasti, zajedničko čedo Halilagića i Delića. Bazen je dokaz da se, kada se hoće, može sve osim da se objasni zašto pola grada nema elementarne uslove za život, ali ima bazen u koji se ulazi kao u hram budućnosti.
Privreda? Ma cvjeta. Premium proizvodi idu u Evropu i SAD, investitori se tuku za kvadrat industrijske zone, a radnici mirno spavaju jer znaju da je njihova budućnost sigurna kao predizborno obećanje. U toj bajci nema mjesta za Koksaru ona je, doduše, umrla, ali to još niko nije imao srca da saopšti porodici.
Ceste su moderne, kanalizacija savršena, drvoredi se smiješe prolaznicima, a cvjetnjaci mirišu na evropske fondove. Samo da još na svaku rupu u asfaltu posadimo po jednu ružu, Lukavac bi postao druga Holandija. Turisti bi dolazili da gledaju čudo: grad u kojem je cvijeće jedino stabilno, a sve ostalo u fazi probnog rada.
I tako, dok mi živimo u ovom našem Lukavcu gdje se za upis u vrtić traži deblja štela nego za ulazak u NATO, Delić i Halilagić vode nas kroz svoj hologramski grad prosperiteta. Oni pričaju, mi trepćemo. Oni režu vrpce, mi struju. Oni otvaraju projekte, mi kišobrane u Domu kulture.
Možda problem nije u njima, nego u nama. Možda ne vidimo dobro. Možda je Lukavac zaista raj, samo smo mi negativni, nedovoljno evropski nastrojeni i previše vezani za realnost. A realnost je, znate, neprijatelj svake dobre kampanje.
Zato predlažem da se prestanemo žaliti. Umjesto vode tražimo katalog, umjesto posla prospekt, umjesto popravke krova 3D vizualizaciju. I obavezno da vjerujemo da smo grad cvijeća. Jer, da se ne lažemo, u ovoj priči jedino cvijeće koje sigurno cvjeta jesu Halilagić i Delić. 🌹
Piše: Edis K.
Komentari