Desetine miliona ljudi u svijetu živi s HIV-om, a među njima je i 64-godišnji muškarac iz Lukavca koji je u ispovijesti za Klix.ba kazao da ovakva vrsta infekcije ne znači i kraj života. Svoj status je saznao prije 14 godina, a fazu u kojoj je razmišljao o samoubistvu zamijenio je onom u kojoj je otvorio vlastitu firmu.
Srednjovječni muškarac iz Lukavca, kojem štitimo identitet, 2008. godine u inozemstvu se sasvim slučajno testirao na HIV, a pozitivan rezultat testa dočekao je s nevjericom. Veoma brzo, uslijedile su detaljinije pretrage, koje su potvrdile da u sebi nosi virus ljudske ili humane imunodeficijencije.
“Radio sam u Kataru te sam morao obaviti ljekarski pregled, u kojem je bilo i testiranje na HIV. Zbog pozitivnog rezultata testa vratili su me u BiH, a na dodatnom testiranju u Klinici za zarazne bolesti u Tuzli potvrđen je prvobitni rezultat. To sam dočekao s velikom nevjericom”, kaže na početku ispovijesti za Klix.ba ovaj 64-godišnjak.
Na granici života i smrti
Iz tuzlanske klinike na vlastiti zahtjev se udaljio bez uspostave adekvatne terapije, a prvobitni šok vrlo brzo su zamijenile misli i uvjerenja da HIV uopće nije opasan virus te da će se iz cijele situacije lako izvući. Međutim, realnost ga je veoma brzo uvjerila u suprotno. Za tri mjeseca njegova tjelesna masa je spala sa 105 na 40 kilograma, a opće zdravstveno stanje je bilo katastrofalno.
“Bio sam na granici smrti, jer doslovno nisam mogao disati, stajati, sjedjeti ili ležati. Da ne nisam javio ljekarima, vjerovatno mene danas ne bi bilo ovdje s vama. Tada sam u bolnici proveo nešto više od mjesec dana, a zahvaljujući doktoricama Sani Šabović i Rahimi Jahić uz medicinsku sestru Fatu Jovičić, koja mi je i danas velika podrška, moje zdravstveno stanje se znatno poboljšalo”, ističe naš sagovornik.
Iz bolnice je izašao sa antiretroviralnom terapijom tabletama uz pomoć koje se sitstemski zaustavlja više faza razvoja virusa. Međutim, tada su uslijedile psihološke teškoće sa teretima očaja, osjećaja bezizlazne situacije, bijesa te sa mislima na pokušaj samoubistva.
“U određenom trenutku potpunog očaja doktorici sam znao reći da ću počiniti samoubistvo, međutim, ona mi je na bezbroj načina pojašnjavala da to nije prihvatljiva opcija. Dakle, ja sam hodao po jednoj liniji koja me na pola koraka dijelila od života i smrti”, prisjeća se sagovornik portala Klix.ba.
Snažno koračanje kroz život
Nakon toga uslijedila je faza u kojoj se nije želio prepustiti smrti već je počeo snažno koračati kroz život. Na tom putu, sedam godina nakon uspostavljanja dijagnoze, otvorio je vlastitu firmu koja i danas uspješno posluje. Kaže da su u nju dobrodošli svi dobronamjerni ljudi.
“Počeo sam živjeti kao da nemam HIV, što se pokazalo kao najboljim sa psihičke strane. Ne želim dopustiti da on upravlja mojim životom, odnosno da me ograničava. Nakon uspostavljanja dijagnoze posvetio sam se radu, psihičkom jačanju, ali i velikom oprezu prema bilo kome. Jer, neoprezno ponašanje me očito dovelo do toga da mi bude prenesen ovaj virus koji, kao što se vidi i u mom slučaju ne znači kraj života”, nastavlja 64-godišnjak.
Njegova terapija danas se sastoji od dva lijeka, odnosno tri tablete koje pije ujutro i uvečer, opće zdravstveno stanje je dobro, a godinama već vodi računa i o zdravoj ishrani.
Redovno ide na kontrolne preglede u Kliniku za zarazne bolesti u Tuzli, a neograničeno povjerenje ukazao je medicinskom osoblju, posebno doktorici Jahić i medicinskoj sestri Jovičić, koje su za njega tu u svakom trenutku.
“Tablete su postale sastavni dio moga života i uopće mi nije problem da ih pijem. Terapiju ne preskačem jer na takav način sebi samo mogu stvoriti dodatni problem u kontroli virusa. S druge strane, redovno uzimam i suplementaciju, vitamine i minerale, trudim se jesti neprskano voće i povrće. Sve je to, naravno prilično skupo, i znam da većina HIV pozitivnih osoba to sebi u BiH ne može priuštiti”, nadovezuje se naš sagovornik.
I HIV pozitivne osobe zaslužuju živjeti, društvo ih mora bolje prihvatiti
Ističe da su HIV pozitivni u BiH danas izloženi velikoj stigmi i diskriminaciji, a to je vidio i na primjerima osoba koje vode istu životnu borbu kao i on. Međutim, cjelokupnoj javnosti poručuje da i osobe sa ovom dijagnozom zaslužuju živjeti jer uz adekvatno ponašanje nisu opasne po okolinu, a doprinose i razvoju bh. društva.
Ostatak teksta pročitajte na Klix.ba
Komentari