Dok Bosna i Hercegovina najveći dio komunalnog otpada i dalje odlaže na deponije, dvije cementare u Federaciji BiH tokom prošle godine uvezle su gotovo 64.000 tona goriva proizvedenog iz prethodno obrađenog otpada u drugim državama. U zemlji istovremeno postoje određeni kapaciteti za pripremu takvog goriva, ali nedovoljno razvijena infrastruktura, slabo odvajanje otpada i nedostatak pouzdanih podataka o domaćoj proizvodnji otvaraju pitanje koliko bi BiH vlastitih resursa mogla iskoristiti umjesto da nastavlja zavisiti od uvoza.
Prema podacima koje je Federalno ministarstvo okoliša i turizma dostavilo Feni, Lukavac Cement je tokom 2025. uvezao 59.601 tonu goriva iz otpada, a Heidelberg Materials Cement BiH u Kaknju 4.315 tona.
– Ukupno je riječ o 63.916 tona goriva poznatog pod oznakama RDF i SRF, koje se proizvodi preradom odgovarajućih vrsta neopasnog otpada i koristi kao zamjena za dio fosilnih goriva u industriji – navode iz ministarstva.
Uvoz posljednjih godina raste: 2023. dvije cementare uvezle su 49.731 tonu, a 2024. godine 57.832 tone, što je porast od približno 28,5 posto u dvije godine.
Ovi podaci pokazuju da u domaćoj industriji postoji potražnja za alternativnim gorivima, ali ne znače da BiH raspolaže jednakom količinom otpada pogodnog za njihovu proizvodnju. Da bi dio domaćeg otpada postao industrijski energent, potreban je pouzdan sistem odvojenog prikupljanja, sortiranja, mehaničke obrade i kontrole kvaliteta. Upravo tu BiH ima najveće nedostatke.
Gorivo iz otpada nije isto što i miješani komunalni otpad
RDF je gorivo dobijeno iz otpada, a SRF standardizirano čvrsto gorivo proizvedeno iz neopasnog otpada. Oba nastaju obradom materijala koji se ne mogu opravdano ponovo upotrijebiti niti materijalno reciklirati. Proizvodnja uključuje izdvajanje odgovarajućih komponenti, uklanjanje nepoželjnih primjesa, mehaničku pripremu te provjeru hemijskog sastava i energetske vrijednosti. SRF mora ispunjavati zahtjeve tehničkih normi, dok se naziv RDF šire koristi za gorivo pripremljeno iz otpada.
Iz Federalnog ministarstva naglašavaju da gorivo koje se uvozi u FBiH nije neobrađeni komunalni otpad iz domaćinstava, nego prethodno pripremljen neopasni otpad koji prolazi selekciju, obradu, hemijsku analizu i kontrolu kvaliteta.
– U cementnoj industriji provodi se postupak suspaljivanja, pri kojem se pripremljeno alternativno gorivo koristi zajedno s konvencionalnim energentima u proizvodnji klinkera, osnovne komponente cementa. To znači da cementare ne preuzimaju miješani otpad s komunalnih deponija i neposredno ga ubacuju u proizvodni proces, nego koriste gorivo koje mora zadovoljiti određene tehničke i okolišne zahtjeve – pojašnjavaju.
Važno je razlikovati energetsku oporabu od reciklaže. Reciklažom se materijali vraćaju u proizvodnju kao nove sirovine ili proizvodi, a energetskom oporabom koristi se njihova energetska vrijednost. Zato proizvodnja goriva iz otpada ne bi trebala zamijeniti razvoj reciklaže, nego biti jedna od mogućnosti za zbrinjavanje ostatnog otpada koji se više ne može materijalno iskoristiti.
Domaća proizvodnja već postoji, ali koliko goriva nastaje u BiH?
Prema Federalnom planu upravljanja otpadom za period 2026–2030, u FBiH tri privredna subjekta obavljaju mehaničku obradu otpada radi proizvodnje goriva iz otpada: dva privatna i jedno komunalno preduzeće. Iz odgovora Ministarstva nije moguće utvrditi koliko ta postrojenja godišnje proizvedu RDF/SRF-a, koliko potječe iz domaćeg komunalnog otpada niti koliko se goriva stvarno iskoristi u domaćim industrijskim postrojenjima.
Iz Ekopaka, operatera sistema za upravljanje ambalažnim otpadom, navode da dio ambalaže koji se nakon prikupljanja i sortiranja ne može materijalno iskoristiti uglavnom završava na deponijama. Ipak, posljednjih godina pojedini sakupljači uspostavili su saradnju s cementarama u Kaknju i Lukavcu i počeli pripremati RDF od nereciklabilnih komponenti. Jedan od primjera je zenički PET Servis, koji preuzima ambalažni otpad, priprema ga za reciklažu, a u svom pogonu ima i proces pripreme RDF-a.
Za širu proizvodnju potrebni su podaci o sastavu i količinama domaćeg ostatnog otpada, njegovoj energetskoj vrijednosti, mogućnostima izdvajanja, troškovima obrade i potrebama potencijalnih industrijskih korisnika.
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u 2024. je u zemlji nastalo više od 1,12 miliona tona komunalnog otpada, a javnim odvozom prikupljeno je gotovo 977.000 tona. Većinu su činili miješani materijali, što otežava naknadnu preradu i izdvajanje korisnih frakcija. Federalno ministarstvo navodi da je u FBiH iste godine oko 85 posto nastalog komunalnog otpada završilo na deponijama, dok su odvojeno prikupljanje i reciklaža i dalje nedovoljno razvijeni.
Ove ukupne količine ipak se ne mogu posmatrati kao potencijalna sirovina za zamjensko gorivo. Značajan dio pogodniji je za reciklažu, kompostiranje ili druge postupke, a pojedini materijali zbog sastava, vlažnosti ili opasnih svojstava nisu odgovarajući za proizvodnju RDF/SRF-a.
Lukavac značajno smanjio potrošnju uglja
Najveće količine uvozi Lukavac Cement: 59.601 tonu RDF/SRF-a u 2025., u odnosu na 46.703 tone u 2023. Prema podacima Ministarstva, to je omogućilo znatno smanjenje upotrebe fosilnih energenata.
– Godišnja potrošnja uglja u Lukavac Cementu smanjena je s nekadašnjih približno 75.000 na oko 25.000 tona, dok su emisije ugljendioksida iz fosilnih goriva smanjene za približno 150.000 tona godišnje – podaci su ministarstva.
U cementnoj industriji najveći dio toplinske energije tradicionalno se osigurava ugljem i drugim fosilnim gorivima. Njihova djelimična zamjena gorivom iz obrađenog otpada može smanjiti potrošnju tih energenata, a zavisno od sastava goriva i udjela biogenih komponenti, doprinijeti i smanjenju fosilnih emisija CO₂. Ipak, ne može se pretpostaviti da je svaki RDF/SRF klimatski neutralan, jer goriva iz otpada mogu sadržavati materijale fosilnog porijekla, poput plastike, čijim sagorijevanjem također nastaju emisije CO₂.
U Kaknju je korištenje zamjenskih goriva manjeg obima. Cementara je 2025. uvezla 4.315 tona RDF/SRF-a, u poređenju s 2.605 tona godinu ranije. Heidelberg Materials Cement BiH ranije je saopćio da je 2025. u proizvodnji koristio 4.315 tona SRF-a i 1.903 tone istrošenih automobilskih guma, čime je osigurano približno deset posto potrebne toplinske energije iz alternativnih goriva. Iz kompanije ističu da njihova osnovna djelatnost nije zbrinjavanje otpada, nego proizvodnja klinkera i cementa.
Sendžana Muslić, viša stručna savjetnica za energetiku u Privrednoj komori FBiH, smatra da korištenje prethodno obrađenih ostatnih tokova industriji može donijeti niže troškove, efikasnije korištenje resursa i veću konkurentnost. Prema njenim riječima, primjeri Lukavca i Kaknja pokazuju da se obrađeni materijali mogu koristiti uz ispunjavanje tehničkih, ekonomskih i okolišnih uslova.
– Konkretan primjer industrijske simbioze je povezivanje Termoelektrane Kakanj i Tvornice cementa Kakanj, gdje se šljaka i leteći pepeo iz termoenergetskog procesa koriste kao alternativne sirovine u proizvodnji cementa – navodi Muslić.
Za razliku od RDF/SRF-a, tu nije riječ o gorivu nego o mineralnim komponentama, čime se smanjuje potreba za dijelom primarnih sirovina. Muslić smatra da treba razvijati modele u kojima ostatak iz jednog procesa postaje resurs za drugi, ali naglašava da su industriji potrebni pouzdani dobavljači, ujednačen kvalitet materijala i ekonomski opravdani uslovi za ulaganja.
Šta bi razvoj domaće proizvodnje značio za lokalne zajednice?
Razvoj vlastite infrastrukture za sortiranje, obradu i pripremu ostatnih tokova otpada mogao bi imati značaj koji nadilazi puku zamjenu uvezenog goriva domaćim. Lokalne zajednice mogle bi smanjiti dio otpada koji se trajno odlaže, racionalnije koristiti postojeće deponije i razviti nove djelatnosti u komunalnom sektoru.
Da bi se te koristi ostvarile, postrojenja za pripremu RDF/SRF-a morala bi biti dio šireg sistema upravljanja otpadom, a ne zasebno rješenje zasnovano na stalnom dopremanju miješanog komunalnog otpada. To podrazumijeva regionalne centre u kojima bi se otpad prikupljao, sortirao i obrađivao, uz prethodno izdvajanje materijala za reciklažu i tretman biootpada. Takav model otvorio bi prostor za ulaganja u komunalnu opremu, postrojenja za sortiranje i obradu, transport i kontrolu kvaliteta, kao i za saradnju lokalnih preduzeća s domaćim industrijskim korisnicima.
Za takve procjene neophodne su studije izvodljivosti koje bi, pored količina i sastava otpada, obuhvatile troškove odvojenog prikupljanja, transporta, prerade, kontrole emisija i konačnog zbrinjavanja materijala koji nisu pogodni ni za reciklažu ni za energetsku oporabu. Posebno je važno regionalno povezivanje, jer pojedinačne općine često nemaju dovoljne količine otpada ni sredstva za izgradnju i održavanje savremenih postrojenja.
Muslić upozorava da investitorima nisu dovoljni samo tehnologija i odobrenja za rad, nego i dugoročna sigurnost snabdijevanja, kvalitetan ulazni materijal i tržište za proizvod postrojenja.
– Bez organiziranog odvojenog prikupljanja, pouzdane logistike i stabilne potražnje čak i tehnički savremeno postrojenje može poslovati s gubitkom. Upravo zato razvoj domaće proizvodnje RDF/SRF-a ne može zavisiti isključivo od spremnosti cementara da koriste takvo gorivo, nego zahtijeva ulaganja i koordinaciju duž cijelog lanca upravljanja otpadom – kazala je Muslić.
Uvoz je dozvoljen, ali uz posebne kontrole i ograničenja
Korištenje goriva iz otpada u cementnoj industriji zakonski je regulirano, a Ministarstvo naglašava da nije riječ o slobodnom uvozu miješanog otpada radi odlaganja. U FBiH može se uvoziti prethodno obrađeni neopasni otpad pod oznakom 19 12 10, namijenjen energetskoj oporabi u postrojenjima s odgovarajućim dozvolama.
– Direktni uvoznici mogu biti samo cementare u Lukavcu i Kaknju. Nije dozvoljen uvoz RDF/SRF-a radi privremenog skladištenja ili pretovara kod drugih privrednih subjekata, nego se pošiljke moraju transportirati odobrenom rutom do postrojenja za koje je izdata saglasnost. Okolišnim dozvolama određene su i maksimalne količine goriva iz otpada koje postrojenja mogu koristiti – pojašnjavaju iz ministarstva.
Za Lukavac Cement ta granica iznosi 90.000 tona, a za cementaru u Kaknju 30.000 tona. To su dozvoljene granice korištenja i ne treba ih izjednačavati s godišnjim dozvolama za uvoz niti sa stvarno uvezenim ili iskorištenim količinama.
Svaka pošiljka mora imati dokumentaciju o porijeklu, sastavu, količini, transportu i namjeni, a kvalitet goriva provjerava se laboratorijskim analizama. Ministarstvo navodi da se provjeravaju kalorijska vrijednost, sadržaj hlora, žive i drugih teških metala, kao i dodatni hemijski parametri koji mogu utjecati na sigurnost procesa i okoliš.
Da kontrola kvaliteta nije puka formalnost, pokazuje podatak da je tokom 2024. i 2025. iz Lukavac Cementa vraćeno pet pošiljki koje nisu zadovoljile zahtjeve cementare, iako su, prema dostavljenim informacijama, bile usklađene s međunarodnim standardom.
U cementari u Kaknju tokom posljednje tri godine provedena su 24 inspekcijska nadzora, a nalazi koji se odnose na korištenje RDF/SRF-a i emisije u zrak bili su uredni. U Lukavac Cementu u istom periodu provedeno je 20 nadzora.
Pitanje prekograničnog prometa otpada dodatno je privuklo pažnju javnosti u septembru ove godine, kada je Ministarstvo, nakon navoda o mogućem prometu otpada s područja Gospića u Hrvatskoj prema BiH, zatražilo provjere od nadležnih institucija i razmatranje pojačanog nadzora nad pošiljkama RDF/SRF-a iz Hrvatske.
Energetska oporaba ne smije potisnuti reciklažu
Stručnjaci upozoravaju da razvoj ovih kapaciteta mora biti pažljivo planiran kako ne bi došao u sukob s principima cirkularne ekonomije.
Profesorica Dušica Pešević, šefica Katedre za zaštitu životne sredine na Prirodno-matematičkom fakultetu Univerziteta u Banjoj Luci, smatra da se opravdanost energetske oporabe mora procjenjivati tek nakon što se iscrpe mogućnosti sprečavanja nastanka otpada, ponovne upotrebe i reciklaže.
– Osnovni kriterijum treba biti hijerarhija upravljanja otpadom – prevencija, priprema za ponovnu upotrebu, reciklaža, drugi oblici iskorištavanja (oporabe), a tek potom odlaganje – kazala je Pešević za Fenu. Upozorila je da ulaganje u velika postrojenja za termičku obradu može stvoriti dugoročnu potrebu za stalnim količinama otpada kako bi takva postrojenja bila ekonomski održiva.
– Problem nastaje kada se izgradnja postrojenja za termičku obradu ili energetsko iskorišćavanje zasniva na dugoročnoj potrebi za velikim količinama miješanog komunalnog otpada – istaknula je.
Takav pristup, kaže, može smanjiti motivaciju za ulaganja u odvojeno prikupljanje i reciklažu, jer se otpad počinje posmatrati prvenstveno kao gorivo koje treba stalno osiguravati. Energetskim iskorištavanjem materijali se nepovratno gube, dok emisije i ostaci termičkih procesa zahtijevaju nadzor i zbrinjavanje.
Pešević ipak naglašava da energetska oporaba sama po sebi ne mora biti problem i da može imati opravdanu ulogu za preostali otpad koji nije moguće razumno reciklirati, posebno kao alternativa odlaganju. Presudno je da se kapaciteti planiraju prema stvarnim i budućim količinama ostatnog otpada, uzimajući u obzir očekivano smanjenje nastanka otpada i razvoj reciklaže. Takav pristup zagovara i Evropska komisija, koja u svojim smjernicama upozorava na rizike prevelikih kapaciteta za energetsku oporabu.
Novi plan predviđa preradu ostatnog otpada, ali ulaganja tek treba realizirati
Federalni plan upravljanja otpadom 2026–2030, koji je Vlada FBiH usvojila u julu ove godine, predviđa razvoj infrastrukture za mehaničku obradu miješanog komunalnog otpada, izdvajanje reciklabilnih materijala i proizvodnju goriva iz otpada tamo gdje za to postoje tehnički, okolišni i ekonomski uslovi. Planirana je regionalna organizacija kroz 12 funkcionalnih regija, s centrima za sortiranje, obradu različitih vrsta otpada, kompostiranje i druge postupke.
Takvi centri mogli bi biti osnova za organiziraniju pripremu dijela ostatnog otpada za industrijsku upotrebu, ali njihova izgradnja ne garantira da će domaća proizvodnja zamjenskih goriva biti ekonomski opravdana. Plan istovremeno predviđa razvoj odvojenog prikupljanja i reciklaže, bez kojih nije moguće uspostaviti kvalitetan sistem pripreme ostatnih materijala.
Otežavajuća okolnost ostaje i nepostojanje potpuno usaglašenih podataka o različitim tokovima otpada. Za industriju je sve značajniji i evropski Mehanizam za ugljično prilagođavanje na granicama (CBAM), čija je konačna faza počela početkom 2026. i obuhvata cement.
BiH već ima dio potrebnih elemenata: industriju koja koristi zamjenska goriva, pojedina preduzeća koja ih pripremaju i planske dokumente koji predviđaju razvoj infrastrukture. Nedostaje dovoljno razvijen i povezan sistem u kojem bi se prvo izdvajali materijali za ponovnu upotrebu i reciklažu, a potom ostatni otpad obrađivao u skladu s potrebama industrije i okolišnim uslovima.
Povećanje domaće proizvodnje RDF/SRF-a moglo bi smanjiti dio potrebe za uvozom, otvoriti mogućnosti za nova ulaganja i doprinijeti smanjenju količina otpada koje završavaju na deponijama.
Komentari