U bosanskohercegovačkoj političkoj močvari malo je pojava koje izazivaju toliki osjećaj mučnine kao spektakl u kojem Stranka demokratske akcije, s vremena na vrijeme, izvuče ime Alije Izetbegovića iz svog ideološkog arhiva, obriše s njega prašinu i upotrijebi ga kao emocionalno oružje za masovno uništenje političkih protivnika.
Scenarij je godinama isti, do gađenja predvidiv. Čim se nađu u opozicionoj klupi ili osjete da im izmakne tlo pod nogama, iz rukava se izvlači oprobani recept: prijedlog da se Ulica 25. novembra preimenuje u Ulicu Alije Izetbegovića. Onda kreće medijska i moralna tortura. Svi koji se usude ukazati na apsurdnost takvog poteza — na činjenicu da se time briše Dan državnosti Bosne i Hercegovine da bi se podilazilo stranačkom kultu ličnosti — u sekundi bivaju proglašeni izdajnicima, mržiteljima Bošnjaka, antidržavnim elementima i rušiteljima tekovina odbrane. Propaganda kreira atmosferu u kojoj je neslaganje sa idejom SDA doslovno jednako mžnji prema vlastitom narodu.
Ali iza te patetične huke i galame krije se monumentalno licemjerje koje razotkriva prost računovodstveni podatak.
U posljednje 22 godine, SDA je u Gradskom vijeću imala komotnu, stabilnu i ugodnu većinu pune 18 godine. Osamnaest godina! Bilo je to skoro dvije decenije neograničene vlasti, vremena u kojem su mogli preimenovati svaku ulicu, trg, prolaz ili sokak po želji. Mogli su, da su zaista htjeli, ime svog prvog predsjednika uklesati u zlatu na najljepšem gradskom bulevaru.
Zašto to nisu uradili?
Odgovor je jednostavan i brutalno ogoljen: SDA uopšte ne želi da Alija Izetbegović dobije svoju ulicu. Njima treba živi, neriješeni konflikt.
Živi Alija Izetbegović u nazivu ulice za SDA je bezvrijedan. On postaje samo još jedna tabla na zgradi, administrativna činjenica. Ali odbijeni Alija Izetbegović, sporni Alija Izetbegović, Alija kao moneta za potkusurivanje to je zlata vrijedno gorivo za stranačku mašineriju. Onog trenutka kada bi prijedlog prošao, oni bi izgubili svoj najdraži narativ o tome kako su oni “jedini zaštitnici lika i djela”, dok su svi ostali “dušmani koji mrze sve sa prefiksom probosansko”.
Kada su na vlasti, Alija Izetbegović im služi samo za privatne komemoracije i tender-patriotizam. Tada se o ulicama ne priča, jer vlast donosi stvarne resurse i nema potrebe za jeftinim performansima. Ali čim padnu u opoziciju, nastupa napad naprasne ljubavi prema liku i djelu. Ojednom im je stalo do “historijske pravde”, mada je ta pravda u njihovim ladicama hvatala paučinu tokom 18 godina njihove apsolutne kontrole.
Pokušaj da se ime Alije Izetbegovića suprotstavi 25. novembru datumu koji simbolizira obnovu državnosti ove zemlje nije ništa drugo nego cinični politički inženjering. SDA time svjesno gura osnivača vlastite stranke u sukob sa temeljima države za koju se borio, svodeći ga na nivo lokalnog političkog talaca.
SDA ne voli Aliju Izetbegovića; SDA ga eksploatiše. Za njih on nije historijska ličnost nego emotivna ucjena kojom se drži biračko tijelo. To što su za 18 godina vlasti zaboravili na njegovu ulicu, a sjetili je se čim su ostali bez fotelja, ne govori ništa o onima koji su glasali protiv preimenovanja. To govori sve o SDA stranci koja je u stanju trgovati vlastitim osnivačem samo da bi ugrabila još jedan jeftini politički poen.
Piše Edis K.
Komentari