Popularni Elko Kuduz ili jednostavno Ćelo, kako su ga zvali fanatici sa tribina Jošika, je jednostavno slika i prilika Sode. Pobjednički stav i gard, famozna i već spomenuta prepoznatljiva usijana glava i top u lijevoj nozi samo su neke njegove osobine, koje su kapi u moru vrlina.
Piše: Adnan Horozić
Početkom 2000. godina u omladinskom pogonu FK Radnički Lukavac, dječak po imenu Elmir Kuduzović koji “se igrao” po lijevoj strani terena važio je za jednog od talentovanijih igrača. Nakon završenog “fubalskog školovanja” obukao je plavo-bijeli dres. Dvadesetogodišnjak sa fudbalskim znanjem iskusnog igrača, privukao je interese najboljih iz Bosne i Hercegovine. “Zagrizao” je veliki Željo, a Kuduz je zvanično 01.01.2006. postao stanovnik Grbavice.
Iako je bilo potrebno naviknuti se na novu životnu i radnu sredinu, bar je ono “Srce i nebo iste su boje” ostalo isto.
Dvije godine je živio san mnogih fudbalera u BiH, a onda je uslijedio epizoda na Tušnju. Svima je poznat nevjerovatan sportski rivalitet između pristalica FK Radnički Lukavac i FK Sloboda Tuzla, a upravo Elmir je bio određena spona između ta dva kluba. Sloboda je kao i uvijek bila odlična ekipa i rasadnik talenata, a Elko se odlično uklopio u taj kolektiv.
Kao šlag na tortu je došao i poziv u reprezentaciju BiH za koju je odigrao dvije prijateljske utakmice (Poljska-BiH 1:0 i Uzbekistan-BiH 0:0). Gdje god je otišao, bio je miljenik navijača, pa tako i u zeničkom Čeliku za koji je igrao povremeno u periodu od 2011. do 2013. godine. Popularni Robijaši su bili očarani potezima koji su osvajali Bilino i bacali cijeli stadion, a posebno jug u trans.
Još jednom se vratio u Slobodu, a onda je nastupao i za Zvijezdu iz Gradačca (2013. i 2014. godine).
Krajem godine 2014. uslijedio je još jedan povratak, ali ovaj je poseban. Kuduz se vratio u Sodu i ponovo obukao sveti plavo-bijeli dres. U prvoj utakmici protiv banovićke Budućnosti ušao je sa klupe desetak minuta prije kraja. Pretežno je igrao na bekovskoj poziciji bez mnogo fanzive kao što je to slučaj bio iduće sezone.
Tada nisam bio upoznat sa njegovim kvalitetima iz prethodnih epizoda na Jošiku, a stvari koje je tada pokazivao na terenu su bile nepojmljive za drugi po redu rang takmičenja fudbala u BiH. Nosila ga je nevjerovatna podrška sa tribina i pjesma od Siouxa sa juga:
“Elko boy, kao stroj, lijevom stranom proći će on, a kad prođe zabit će gol, ljudi pravi eurogol”, kada je lomio protivničke igrače, pa čak i Premijerligaše (Olimpic, Radnik, Travnik…) u Kupu BiH, gdje je Radnički jurišao do četvrtfinala.
Najupečatljivije su bile situacije sudijskih krađa protiv Radničkog i kod kuće i na strani. Moje najdalje gostovanje je Gabela, osim puta presudni su bili faktori kao što su kvalitet GOŠK-a, a i sudije. U 1. kolu tada nove sezone Radnički izrešetan crvenim kartonima u Gabeli odnio je pobjedu u Lukavac (2:3) gdje je Kuduz lomio protivnike, naravno na dozvoljen način – s loptom, a oni njega na onaj nedozvoljen.
Jedina opcija arbitra je bila da ga pošalje u svlačionicu, jer bilo je očito da nemaju rješenja za njega. Također domaći meč protiv Metalleghea je bio slika i prilika onog iz Gabele,smiješan crveni karton za kapitena Kuduza koji je na izlazu s terena “nešto” došaptao saigračima – epilog je bio preokret i pobjeda Radničkog! Taj trk po lijevoj strani, baš kao brzi voz, pogodak, pogled ka jugu sa rukom u zraku je nešto što se nikada neće i ne može zaboraviti. Rijetko ko se može pohvaliti da je bio ljubimac navijača sa svim strana tribina Jošika i da je imao respekt mnogih protivnika.
Sada je novi igrač Veleža s kojim će pokušati izboriti PLBiH, ali jedno je sigurno, kapiten je otišao iz Radničkog, ali Radnički iz njega neće.
Komentari