U Bosni i Hercegovini se o mnogo čemu govori glasno – o cijenama, politici i stalnim krizama. O gladi se, međutim, i dalje šuti. Posebno o gladi onih koje sistem ne vidi. U Lukavac ta tišina ima vrlo konkretna lica.
To nisu samo korisnici sa spiskova socijalnih službi. To su ljudi iz „sive zone“: oni koji su radili cijeli život, ali danas imaju minimalne penzije; porodice koje na papiru imaju imovinu, a u stvarnosti jedva sastavljaju kraj s krajem. Glad ne bira kategorije, ali birokratija – itekako.
Birokratija kao prepreka
Da bi ostvarili pravo na topli obrok u javnoj kuhinji, potencijalni korisnici često moraju prikupiti i više od deset različitih dokumenata. Za stare, bolesne i iscrpljene, te procedure predstavljaju gotovo nemoguću misiju. U Lukavcu se to posebno vidi: pomoć često kasni ili uopće ne stigne do onih kojima je najpotrebnija. Glad, s druge strane, ne čeka papire.
Pored administrativnih prepreka, snažan faktor je i stigma. Mnogi ne traže pomoć zbog srama i želje da sačuvaju dostojanstvo i privid samostalnosti. Zbog toga broj ljudi kojima je pomoć potrebna daleko nadmašuje zvanične evidencije.
Lice gladi u Lukavcu
Stvarnu sliku potreba u Lukavcu najbolje oslikavaju humanitarne organizacije na terenu. Dječija kuhinja u Lukavcu, prvobitno zamišljena za oko 80 mališana, danas svakodnevno hrani oko 460 osoba – djece, njihovih roditelja, penzionera i boraca.
„Nemoguće je nahraniti dijete, a okrenuti leđa njegovim roditeljima. Mi jednostavno nikoga ne možemo vratiti“, ističe potpredsjednica udruženja Selma Zukić.
Iako se formalno pomoć može dobiti uz obrazac Zavoda za socijalni rad, sama procedura i čin traženja pomoći mnogima teško padaju.
„To su ljudi koji su radili cijeli život, a danas u penziji nemaju dovoljno ni za osnovno. Ljudima je nezgodno“, dodaje Zukić.
Šira slika, isti problem
Slični problemi postoje i u drugim gradovima – od Mostara do Sarajeva – gdje humanitarne kuhinje svakodnevno hrane stotine ljudi mimo zvaničnih spiskova. Zajednički stav svih humanitaraca je isti: niko se ne vraća gladan, bez obzira na papire.
Pomozi.ba i dostojanstvo pomoći
Kada se govori o pozitivnim primjerima humanitarnog rada, građani često ističu organizaciju Pomozi.ba. Kroz projekte poput „Obrok za sve“, ova organizacija obezbjeđuje tople obroke za hiljade ljudi širom zemlje, uključujući i korisnike iz Tuzlanskog kantona.
Osnivač Elvir Karalić naglašava da se kod njih ne gleda samo forma, već stvarna potreba. „Onaj ko pristane da prihvati taj obrok, stvarno pripada najugroženijoj kategoriji ljudi“, poručuje Karalić. Upravo iz tog razloga pokrenut je i koncept „Restorana dobre volje“, kako bi se ljudima sačuvalo dostojanstvo.
Glad koja se ne vidi
Dok institucije broje papire, ljudi u Lukavcu broje zalogaje. Glad ovdje nije uvijek posljedica nedostatka hrane. Češće je rezultat komplikovanih procedura, rigidnih kriterija i društva koje još uvijek ne zna kako pružiti ruku, a da prethodno ne postavi prepreku.
Glad u Lukavcu postoji. Samo je sistem uporno odbija vidjeti.
Komentari