Kad vam kažu da je UKC Tuzla danas u gorem stanju nego partizanska bolnica u planini prije osamdeset godina, znajte da ne pretjeruju. Partizani su, ama baš oni što su ranjenike previjali pod granatama i mitraljezima, imali više sanitetskog materijala nego najveći zdravstveni centar na sjeveroistoku Bosne danas.
Imali su i rakiju za anesteziju. A ovi naši, što se slikaju u bijelim mantilima i kicoški drže konferencije za štampu nemaju sterilne gaze dovoljno.
Posteljine? Bolničke čaršafe su danas simbol socijalnog pada poderani, s flekama koje ni industrijska hemija ne bi skinula. Kupatila? Da ne ulazimo. Jer u njima ne ulaze ni pacijenti ako ne moraju. Katastrofa je blaga riječ.
U ratu, dok su granate padale na Tuzlu, ljudi su imali improvizovane bolnice, ali su imali i dostojanstvo. Danas, kad nema granata, imamo poniženje. Sistematsko poniženje svih koji kroče u UKC Tuzla od pacijenata do medicinskih sestara.
A vlast? Vlast će reći da “rade na rješavanju problema”. Rade na tenderima, rade na komisijama, rade na partijskim uhljebljenjima, rade sve osim što rade na tome da bolnica izgleda kao bolnica.
I da se ne lažemo nije ovo priča o sanitetskom materijalu, posteljini ili kupatilima. Ovo je priča o nama.
O tome kako smo pristali da nam bolnice budu gore od partizanskih zemunica. O tome kako smo pristali da nas liječe bez gaze, bez dostojanstva, bez ičega.
Partizani su imali rakiju za anesteziju. Mi nemamo ni to. Samo gorčinu. (E.K)
Komentari