Nešto se skupilo zlovoljno na lijevoj strani i ne popušta, mada ne nerazumljivo, pa velim sam u sebi: Atife, ti si tobože sigurno onaj što će sve mi natenane objasniti na svoj uobičajeni način, a izgledat će pitomo i utješno.
Piše: Admir Džibrić
Jer kad izviri ono nemoćno i nametljivo, usamljeno nije sigurno ono čemu se čovjek nada i da sve to zaslužuje.
Istina, nisam ni očekivao čeze i bijele kočije, nit pozivnice na dvorcu gospodske balove i valcere kao nekad što su kidisali nad Bečom.
Niko ne traži lovorike i prijesto, ali bar neki gram skromnog poštovanja dobro dođe čovjeku, da ga ne pomiluje ruka nerazumijevanja i ono uvijek neizvjesno kad se prostire neminovno po širokim prostranstvima.
I tako na terasi grila „ BRZOGRIZ„ , a ispred zgrade gdje živi u Lukavcu srčemo mahnito kahvu i mašem rukama pokušavajući da dočaram ono što doživljavam, a on smiješi li se, smiješi. U sebi na trenutak pomislim pripada i on tom istom sloju, a onda opet me iz prikrajka obgrli istina i znam da je to velika i bizarna laž, pa namjerno zastajkujem ne bi li čuo pravi savjet kako sutra dočekati.
Oduševljen njegovim fascinantnim i vrlo poučnim pričama, a znajući i sam je plovio ovim istim rijekama kao i većina književnika u svijetu (samo nekolicina se tek ljubila s vlašću) očekujem pravi odgovor, bez obzira što i sama ova zavrzlama nije bila nerješiva enigma. Lakše je kad ti neko na tacni to ponudi, jer život nudi i lutanje, a toga je svakom preko glave. I sve što sam mogao čuti, a najviše je, znao bi procijediti tek nekim tihim glasom:
Eh, moj Admire!
Čitajući biografije Hemingveja i nekih još velikana, a vrijeme je to i dokazalo sve izgleda moguće i sve ovo ništa nije posebno.
Dokaz da većini ova siromaština i neimaština, te svjesno negiranje svega tvog svima je unaprijed zapisana.
No, ona opet volju za pisanjem ne ubija.
I dalje će dolinom Spreče da lete moji stihovi.
Komentari