Ako je razvoj Aerodroma Tuzla to da se avio-kompanijama iz budžeta izdvajaju značajna milionska sredstva, pravdana brojem prevezenih putnika, onda je to razvoj kakav može razumjeti samo Vlada TK i njezin premijer Irfan Halilagić. Ostali bi to, narodnim riječnikom, nazvali kupovinom privida uspjeha narodnim parama. Do dolaska ove vlade aerodrom u Tuzli funkcionisao je bez direktnih i kontinuiranih budžetskih subvencija ovakvog obima.
Letjelo se, putnici su slijetali, brojevi su rasli, a poreski obveznici nisu morali, kroz posebne poticaje i subvencije, učestvovati u održavanju postojećeg obima letova. Danas, međutim, svjedočimo modelu „razvoja“ u kojem se kroz javna sredstva finansijski podstiče dolazak avio-kompanija i ostvareni broj pputnika. U toj priči o uspjehu posebno mjesto zauzimaju čuvena ministrova i premijerova svjetla.
Svjetla koja su, navodno, strateški iskorak. Jedini problem je što nikako da osvijetle maglu ni onu stvarnu iznad aerodroma, ni političku u glavama onih koji pokušavaju objasniti zašto je, prema dostupnim podacima i javnim odlukama, finansijski zahtjevnije održavati manji obim saobraćaja nego ranije veći.
Logika je jednostavna: Prije smo imali aerodrom koji je radio, sada imamo aerodrom koji radi ako ga budžet gura. Razlika je samo u tome što se danas svaka pres-konferencija prodaje kao historijski iskorak, a svaki transfer novca avio-kompanijama kao “investicija u budućnost”. Budućnost, naravno, uvijek dolazi kasnije obično poslije izbora.
I tako, dok se milioni troše, putnici se broje, a uspjesi mjere brojem saopštenja, Tuzla i dalje stoji u magli.
Osvijetljena reflektorima političkog marketinga, ali bez jasnog odgovora na jednostavno pitanje. Kako smo od aerodroma koji je funkcionisao bez ovakvog nivoa budžetske podrške došli do aerodroma čije poslovanje danas zavisi od stalnih javnih izdvajanja?
Možda odgovor leži upravo u tim svjetlima. Ne služe ona da osvijetle suštinu problema, nego da pažnju javnosti preusmjere reflektorima političkog marketinga.(E.K)
Komentari