Lukavac je grad koji ne umire on je već navikao na vlastitu tišinu. Nema tu drame, nema eksplozije propasti, nema ni velikih riječi. Samo jedna duga, uporna ravnodušnost koja se godinama taloži po ulicama, fasadama i ljudima.
Lukavac se ne posjećuje. On se trpi. U njega se dolazi jer se mora: zbog posla, papira, rodbine ili greške u navigaciji. Turisti? Ne, hvala. Ovdje se ne dolazi da bi se vidjelo, nego da bi se prošlo što brže i bez zaustavljanja.
Grad nema problem s tim što nema sadržaja. On ima problem s tim što se navikao da ih nema. Nema šetnje, nema događaja, nema razloga da se zadržiš duže nego što ti treba da završiš ono zbog čega si morao doći. Sve izgleda kao da je u pauzi koja traje već dvadeset godina.
Industrija, nekada ponos, danas je samo podsjetnik da se od prošlosti ne živi. Dimnjaci stoje kao spomenici jednoj ideji razvoja koja je odavno isparila, baš kao i ljudi koji su mogli nešto promijeniti. Mladi odlaze, stariji čekaju, a vlast se zadovoljava održavanjem privida da je “stabilno”.
I to je možda najveći problem Lukavca: ništa nije dovoljno loše da bi se digla pobuna, ali ništa nije ni dovoljno dobro da bi se probudila nada. Grad funkcioniše, ali ne živi. Postoji, ali ne komunicira. Kao neko ko je tu, ali ne želi da ga se pita kako je.
Lukavac danas nije grad bez potencijala. On je grad bez ambicije. A to je mnogo teže izliječiti. Potencijal se može razviti, ali navika na beznađe ona se njeguje godinama. I dok se ne pojavi neko ko će imati hrabrosti da prizna da je car go, Lukavac će ostati ono što već jeste: mjesto koje se ne pamti, nego zaobilazi. (E.K)
Komentari