U Lukavcu, gradu od dima, soli i zaboravljenih obećanja, svakog jutra se budi jedna tiha trka. Nije to trka za glasove, funkcije ili dnevnice. To je trka za dušu grada. Trka, ko će više uraditi dobra?
Na jednoj strani su građani, obični ljudi sa neobičnom dozom inata. Ljudi koji ponekad nemaju hljeba do kraja sedmice, ali imaju vremena da nahrane komšijsku djecu ili zakrpe igralište. Ljudi koji ne čekaju odluke upravljačkih struktura da bi sredili mahale, jer im je čast važnija od čeka. Pošteni, uporni, umorni ali još uvijek ljudi.
Na drugoj strani su nevladine organizacije, studenti, sportisti, profesori. Oni što vlasti ne trebaju osim kad dođu da se slikaju sa njima. To su oni što podižu Lukavac iz pepela bez vladinih projekata, bez resora, bez dnevnice. Podižu ga lopatama, diplomama, loptama i perima. Njihovo dobro ne stane u budžet jer je neprocjenjivo.
I tu negdje, treća strana vlast. Gradski vijećnici što su zaboravili čiji su. Neki se još sjećaju, neki nikad nisu ni znali. A gradonačelnik? On ide od kamere do kamere, od mikrofona do mikrofona, priča o projektima, asfaltima, LED lampama i grantovima, dok u zdravstvenim ustanovama građani svjedoče nestašicama osnovnog. Dok školama plijeni toplinu, a omladini nadu. A možda je on samo još jedan od ljudi, izgubljen u sistemu koji ne trpi ljudskost. Možda želi dobro ali ono uvijek nekako kasni za slikom.
Lukavac ne traži čudo. Samo da dobro ne bude sramota, da istina ne bude problem, i da poštenje ne bude usamljenik. Ovdje još ima ljudi što volontiraju dok drugi putuju, što treniraju djecu dok vlast trenira govorničke poze. Ima omladine što zna više jezika nego što vijećnici imaju poštenih ideja.
I pitanje više nije „ko je kriv“, već ko će više uraditi dobra? Ko će prvi pokrenuti točak, pa makar i bez maziva? Ko će reći: „Dosta je bilo!“ pa krenuti da sadi, da uči, da popravlja?
Jer Lukavac nije ni vijeće, ni funkcija, ni poziv. Lukavac je ono dijete što sanja pobjedu na prvenstvu, ona majka što pravi sendviče za školu, onaj profesor što piše preporuke za stipendije. Lukavac je život, a ne izvještaj.
I zato, ko god da jesi građanine, sportisto, aktivistkinjo, studente, vijećniče, gradonačelniče ne pitaj više „šta oni rade“. Pitaj: šta ja mogu učiniti da bude više dobra?
Jer dobro se ne dešava dobro se gradi. U Lukavcu. Svaki dan. Po malo. Po ljudski.
(E.K)
Komentari