Ako želimo razumjeti kako u praksi izgleda razvoj bez dugoročne vizije, sistemske odgovornosti i funkcionalnog planiranja, nije potrebno ići daleko. Dovoljno je pogledati organizaciju putničkog toka na Međunarodnom aerodromu Tuzla – tačnije, pokušati ući u prostor gateova u periodima povećanog broja letova.
Upravo tu počinje i završava priča o „razvoju“, „širenju kapaciteta“ i „novoj fazi uspjeha“ o kojima se često govori u javnim nastupima predstavnika Vlade Tuzlanskog kantona i menadžmenta aerodroma.
Prema javno vidljivom rasporedu prostora i iskustvima putnika, ključno usko grlo aerodroma ne predstavlja pista, niti interes aviokompanija i putnika, već organizacija sigurnosnog pregleda prije ulaska u gateove. Trenutno se sav promet putnika u tom dijelu objekta oslanja na ograničen broj kontrolnih tačaka, što u periodima pojačanog saobraćaja dovodi do zastoja i dugih čekanja.
Problem dodatno komplikuje činjenica da je, prema postojećem arhitektonskom rješenju zgrade, prostor za sigurnosni pregled projektovan vrlo ograničeno, bez očigledne mogućnosti lakog ili brzog proširenja. To znači da svako povećanje broja letova ili putnika automatski stvara pritisak na sistem koji već sada funkcioniše na granici kapaciteta.
U takvim okolnostima, tokom ljetne sezone ili u periodima intenzivnijeg saobraćaja, putnici su primorani dolaziti znatno ranije na aerodrom – ne zbog objektivno velikog obima prometa, već zbog organizacijskih i prostorno-tehničkih ograničenja samog objekta.
Važno je naglasiti da se ovdje ne radi o odgovornosti putnika, niti o primjeni sigurnosnih procedura koje su propisane međunarodnim standardima. Suština problema leži u projektantskim i planskim rješenjima koja su usvojena tokom procesa modernizacije aerodromske zgrade, kao i u institucionalnim odlukama kojima su ta rješenja prihvaćena i implementirana.
U tom kontekstu, legitimno se postavlja pitanje odgovornosti onih koji su učestvovali u izradi projekta, kao i onih koji su, u ime javnih institucija, takav projekat odobrili bez jasnog osiguranja dugoročne funkcionalnosti objekta u uslovima rasta saobraćaja.
Reakcije nadležnih institucija zasad su ograničene ili izostaju. Umjesto jasnih i transparentnih objašnjenja, javnost najčešće dobija opće formulacije o „izazovima“, „fazama prilagođavanja“ i budućim planovima. Međutim, bez temeljite rekonstrukcije ili ozbiljnog prostornog zahvata, teško je očekivati da se postojeća organizacijska ograničenja mogu značajno ublažiti.
Međunarodni aerodrom Tuzla, prema svemu sudeći, ne suočava se prvenstveno s problemima tržišta, geopolitike ili konkurencije. Njegovi najveći izazovi proizlaze iz načina na koji je planirana i realizovana modernizacija ključne infrastrukture.
Najveći teret tih odluka ne snose projektanti, politički donosioci odluka niti upravljačke strukture, već putnici – svaki put kada se nađu u dugim redovima koji su posljedica sistema koji nije prilagođen vlastitom razvoju.
Ovo pitanje odavno je prestalo biti stvar komfora. Riječ je o elementarnoj funkcionalnosti javne infrastrukture i odgovornosti u korištenju javnog novca. A u slučaju Aerodroma Tuzla, ostaje utisak da je modernizacija provedena na način koji je dugoročno ograničio, umjesto unaprijedio, njegove stvarne kapacitete. (E.K)
Komentari