U Tuzli sam često osjećao da je hodnik bolnice duži od puta do inostranstva. Ne zbog arhitekture, nego zbog osjećaja koji vas obuzme dok čekate da li će neko vaš dobiti lijek, ili će vam samo reći: “Idite u apoteku, kupite injekciju, pa se vratite.” Kao da zdravstvo nije sistem nego privatna pijaca gdje morate biti i pacijent i dobavljač.
UKC Tuzla, simbol medicine, sada je simbol propadanja. Onkološki pacijenti ljudi sa očima koje su znale čekati nadu više od osam stotina dana nisu imali terapiju. To nije broj, to je vrijeme života koje se gasilo, tiho i bez buke, dok su direktori krojili tendere i dijelili interesne sfere. Neko je u tih osam stotina dana sahranio supruga, majku, dijete. I niko iz vlasti nije odgovorio na to.
Tuzlanski kanton ima vladu koja nije vlada nego improvizacija. Ljudi su kupljeni, poslanici presvučeni, prevoženi u gepeku da bi većina preživjela. A sistem? Sistem je umirao, baš kao i oni koji su trebali primiti terapiju.
U domovima zdravlja nema osnovnog. Nema rukavica, nema gaze, nema topline. Samo umorni ljekari i još umorniji pacijenti. Negdje u redu, starac se nasloni na štap, pa tiho kaže: “Sine, da sam znao da će ovako biti, otišao bih davno.”
I ode. U Njemačku, Austriju, gdje god, samo dalje od zemlje koja ga je izdala kad mu je trebala biti majka.
Tužilaštvo šuti. Šuti dok porodice plaču. Šuti dok kantonalna vlada pozira. Šuti dok zdravstvo tone. A kad šuti pravda, onda je tišina teža od bilo kakvog odgovora.
Zdravstveni sistem u Tuzlanskom kantonu nije samo bolestan. On je rak koji izjeda tkivo povjerenja, nade i života. I možda zato ljudi odlaze. Ne bježe od zemlje, nego od beznađa.
Od osjećaja da, kad se razboliš ovdje, ostaješ sam između apoteke, praznog hodnika i vlasti koja misli da je vladanje isto što i trgovina ljudskim životima. (E.K)
Komentari