Dragi naš načelniče, evo nas opet. Sjedimo, čekamo i pitamo se, đe je ba zapelo?
Godinama slušamo najave o fabrici pitke vode. Biće, samo što nije. Evo papiri, evo investitori, evo dozvole, evo sad će. A neće. Nema fabrike, nema vode, ali ima obećanja, toga nam ne fali! Kad bi od obećanja moglo da se pije, svi bismo imali po dvije litre dnevno, i još bi ostalo za zalijevanje cvijeća.
Ali ne može, jer fabrike nema.
Sjećate li se, gradonačelniče, onog roka koji ste dali? Ma naravno da se ne sjećate, jer se pomjerio. Kao i svaki prije njega. U martu ste rekli da će biti u junu, u junu da će biti do kraja godine, na kraju godine da će biti iduće godine. Sad je već treća iduća godina, a fabrika se još nije ni pomolila na horizontu. Da nije možda u nekoj paralelnoj dimenziji, pa mi obični smrtnici ne možemo da je vidimo?
Razumijemo, nije lako. Nema para, nema dozvola, nema izvođača, nema podrške, nema volje. Al’ ima priče, izgovora i novih rokova. Gradonačelniče, jel’ nas malo potcjenjujete, ili se zaista trudite da postavite rekord u nerealizaciji projekata?
Kažu nam, strpite se. Pa strpili smo se, do zuba! Više nismo strpljivi, samo smo žedni.
Možda je problem u tome što vi imate flaširanu vodu na stolu, pa se ne brinete previše? Možda je problem što se obećanja kod nas dijele kao bombone pred izbore, a poslije se svi prave da nisu čuli šta su rekli?
Gradonačelniče, hajde da budemo jasni, đe je ba zapelo? Dokle više s tim “samo što nije”? Kad ćemo konačno nazdraviti čašom prave, lokalne, čiste pitke vode, a ne znojem od čekanja?
Komentari