U vrletima Živinica, u brdsko-planinskom masivu, nalazi se jedna od najstarijih džamija u Bosni. Smatra se da je sagrađena 1463. godine i njena gradnja se pripisuje sultanu Mahmedu Fatihu. Historijom džamije bavili su se mnogi autori, a među njima, i moja malenkost. Sada već davne 1998. godine, u svojoj prvoj knjizi pod naslovom „Vjerske prilike u srednjevjekovnoj Bosni i prihvatanje islama na njenom tlu“, u posebnom poglavlju, istraživao sam i dokumentovao činjenice i predaje o džamiji. Nastavio sam, kako to obično i biva u teškim putevima spoznaje, baviti se historijom ove; po svojim predajama, jednistvene džamije. Svoja saznanja publikovao sam i u nekim od časopisa npr. u časopisu „Hikmet“.
Piše: dr. sc. Suadin Strašević
Sada, evo, ponovo, poslije gotovo tri decenije, džamija u Džebarima zaokuplja moju pažnju i misao, iako suštinski, ta duhovna veza nikada nije ni prestajala. Čak naprotiv; za Džebarsku džamiju, Gradinu i okolna brda, vežu me brojne neprospavane noći, i dani puni neizvjesnosti; valjalo je bdjeti nad slobodom, no o tome nekom drugom prilikom; ako prilike bude-kako je to lucidno primijetio jedan naš pisac…
Osnovna predaja o izgradnji džamije se sastoji u sljedećem:
Prilikom osvajanja Bosne, 1463. godine, sultanove snage su zastale kod Džebarske Gradine. Svi pokušaji osvajanja nisu dali rezultat. Gradina je bila neosvojiva. U jedno rano praskozorje sultanovi vojnici su primijetili dvije djevojke koje idu po vodu iz Gradine. Djevojke su zarobili i od njih su saznali za tajne ulaze u Gradinu ili slabe tačke odbrane. Sa tim informacijama sultanovi vojnici su uspjeli osvojiti Gradinu 1463. godine; putevi prema Spreči i dalje, bili su otvoreni. Tada sultan Fatih, prema istim predajama; naređuje da se tu podigne džamija. Krenuše osmanski vojnici da sijeku drvenu građu za izgradnju džamije i istu deponuju na jednu lokaciju; ali već sutradan građa bi osvanula na drugoj lokaciji; i poslije takva tri dešavanja, odluči osmanski sultan i padišah, da se na toj lokaciji i podigne džamija; gdje se nalazi i danas.
Dakle, u ovim predajama, u kojima gotovo uvijek ima zrnce istine kako je pokazalo istraživačko iskustvo, imamo dramatične događaje osvajanja i odbrane, misterioznu izgradnju džamije, u mjestu nemjerljivo snažnog imena „Džebari“, sve to je duboko inkorporirano u neuništive tradicije naše bosanske duhovnosti.
Međutim, priča ima i još dublju dimenziju u koju mi, evo, oprezno zalazimo… Naime, u brdskom sistemu nadomak Džebara, idući „Gredom“ prema Kladnju, nalazi se brdo simptomatičnog imena „Djevojka“. Moguće je, da je upravo na tom brdu, sultan Fatih podigao svoj tabor prilikom osvajanja Džebara (mjesto se čini veoma pogodnim za to), i da su upravo na tu lokaciju dovedene zarobljene djevojke koje se spominju u predajama. Ali priča, opet, ima svoje iznenađenje…
Naime, brdo „Djevojka“ veoma je bogato stećcima, od kojih se posebno izdvaja jedan vertikalni stećak; za kojeg postoji predaja da se radi o „okamenjenoj djevojci“. Tu se već nazire predaja o „svatovskom greblju“ i misterioznom duhovnom životu bosanskog srednjevjekovlja, od najstarijih vremena, (između ostalih, fenomenom „svatovskog greblja“ bavio se Vlajko Palevastra.). Zapravo, cijeli širi lokalitet, bogat je stećcima.
Ime kao što je naprimjer „Djedino“ (mjesto iz šire regije, koje se nalazi na rubu Djedinske planine) također, itekako može upućivati na „Dida“, odnosno „Djeda“, to jest poglavara bosanskih bogumila.
Mišljenja sam da je cijeli lokalitet Džebara bio jedan od središta duhovnosti srednjevjekovne Bosne. A utvrđena i dobro čuvana „Gradina“ daje i veoma važan fortifikacijski značaj za tadašnju bosansku državu, jer se nalazila na važnoj putnoj komunikaciji. U podnožju brdsko-planinskog sistema „Grede“ nalazi se mali potok; rječica, pod imenom „Zlača“ pa ne isključujemo mogućnost da se u srednjevjekovna vremena ovdje vršila eksploatacija ruda, možda i zlata. Sve upućuje na to da je ova regija bujala životom i duhovnošću. Zapravo, sve ukazuje na činjenicu, da su mjesto Džebari, Gradina, i lokalitet u cjelosti, zauzimali važno mjesto u duhovnom životu srednjevjekovnog čovjeka; ali i znatno ranije. Dolaskom i prihvatajem islama, mjesto nastavlja da zauzima, u duhovnom smislu, istu važnost. U predajama, a neke od njih smo spomenuli, inkorporirala su se i sačuvala ranija, srednjevjekovna, kazivanja.
Dakle, primjenjujući komparativan metod, detaljno analizirajući sve historijske okolnosti, kontekst i činjenice, možemo ustvrditi da Džebari upućuju na postojanje drevnog srednjevjekovnog zborišta, koje će po prihvatanju islama postati dovištem… /dr. sc. Suadin Strašević/
Komentari