Hljeb, povrće, meso i drugi proizvodi sve su skuplji, a plate i penzije ne prate taj rast, zbog čega obični građani svakodnevno osjećaju posljedice.
Ako se vratimo deset godina unazad, u 2016. godinu, razlika između cijene povrća i mesa bila je jasno izražena. Kilogram paradajza u sezoni mogao se kupiti za dvije do tri marke, dok je pileći file uglavnom koštao šest do sedam konvertibilnih maraka. Meso je važilo za skuplju namirnicu, a svježe povrće bilo je dostupno većini domaćinstava bez većeg opterećenja kućnog budžeta.
Danas, svjedočimo gotovo potpunom izjednačavanju cijena – kilogram paprika u periodu januar-februar koštao je sedam KM, a sredinom aprila ta cijena porasla je na 10,95 KM, dok je cijena bataka 7.90 KM (uz mogućnost jeftinije kupovine na akcijama). Ono što je nekada bilo nezamislivo postalo je svakodnevica: povrće danas košta isto ili više nego meso.
Poređenja radi, prošlogodišnje cijene povrća u aprilu 2025. godine bile su znatno niže nego danas. Paprika roga je u februaru iznosila 5,95 KM, dok je u aprilu dostigla 6,90 KM, dok je babura tada koštala 4,90 KM, a u aprilu 6,40 KM.
O razlozima takvog rasta cijena za Tuzlanski.ba govorila je Gordana Bulić, predsjednica udruženja Klub potrošača TK, ističući da je u sistemu slobodnog formiranja cijena nezahvalno pojednostavljeno tražiti jednog krivca.
“Mi imamo tržište i slobodno formiranje cijena. Onaj ko ima robu i ko je prodaje, određuje cijenu prema svojim troškovima i procjeni. Ako prodaja ide – cijena ostaje. Ako ne ide – slijede akcije, sniženja, ‘dva za jedan’, ‘tri za jedan’. To je mehanizam tržišta”, pojašnjava Bulić.
Naglašava da država nema direktne alate da ograniči cijene, ističući da je Zakonom propisano slobodno formiranje, te da država ne može jednostavno odrediti maksimalnu cijenu. Može poslati inspekcije da provjere opravdanost poskupljenja, ali ne može zabraniti povećanje cijena.
Prema njenim riječima, ključni problem leži u velikoj zavisnosti od uvoza. Paprike koje danas koštaju oko 10 KM najčešće dolaze iz udaljenih zemalja, a u cijenu su uračunati transport, osiguranje, skladištenje, rizici i trgovačke marže.
Pozvala se i na proteste u sektoru transporta, ističući da su i kratkotrajne blokade pokazale koliko je tržište osjetljivo i koliko poremećaji u saobraćaju mogu imati dalekosežne posljedice po sve građane u Bosni i Hercegovini.
Dovoljno je nekoliko dana zastoja da se lanac snabdijevanja poremeti, a troškovi odmah rastu. Kada je transport upitan, to se neminovno prelije na cijene.
Prema njenim riječima, svaka blokada, zastoj na granicama ili bilo kakvo ograničenje kretanja robe direktno utiče na povećanje troškova prevoza, skladištenja i distribucije. Ti dodatni troškovi se potom ugrađuju u krajnju cijenu proizvoda, što potrošači vrlo brzo osjete na policama trgovina i pijacama.
“Svaki poremećaj u transportu – blokade, štrajkovi, ratna dešavanja – direktno utiče na krajnju cijenu. Nije isto voziti robu kroz stabilno područje i kroz zone sukoba. Svaki rat je i ekonomski rat. Na kraju sve to plati običan građanin”
Gordana Bulić kao poseban problem izdvaja i postepeno napuštanje tradicionalnog načina života, u kojem je bilo uobičajeno da svaka porodica uzgaja vlastito voće i povrće, priprema zimnicu i na taj način smanjuje troškove kupovine namirnica koje se mogu skladištiti i koristiti tokom zime. Takva praksa, ističe, nekada je predstavljala važan oslonac kućnog budžeta, ali i dio porodične kulture i međugeneracijskog prijenosa znanja.
Podsjeća da su u našoj tradiciji žene starije životne dobi često bile aktivno uključene u rad na zemlji – od plijevljenja i brige o bašti do pripreme zimnice, kako bi se osiguralo da sezonsko povrće, salate i umaci potraju do proljeća i nove sjetve.
“U svijetu je normalno da baka od 70 godina trči, bavi se sportom, ali u našoj tradiciji i kulturu bake, nane od 60-70 godina uvijek su bile okrenute poljoprivredi, a to danas isčezava”
Kada je riječ o mesu, posebno piletini, Bulić ističe da domaća proizvodnja postoji i da je kvalitetna, ali da država može učiniti više kroz subvencije i podsticaje.
“Može pomoći kroz nabavku opreme, izgradnju farmi, podsticaje za stočnu hranu. Ti alati se nedovoljno koriste. Kada bismo više ulagali u domaću proizvodnju, imali bismo stabilnije cijene”, kazala je ona.
Da li BiH može nositi epitet poljoprivredne zemlje?
Bosna i Hercegovina se često u javnom prostoru i političkim govorima naziva poljoprivrednom zemljom, prvenstveno zbog svojih prirodnih resursa. Takva percepcija oslanja se na historijsku ulogu sela i poljoprivrede u razvoju domaće ekonomije, ali i na činjenicu da veliki dio teritorije čine obradive površine i pašnjaci.
Ipak, uprkos tom imidžu i potencijalu, domaća proizvodnja godinama ne uspijeva zadovoljiti ni osnovne potrebe stanovništva, pa se značajne količine hrane i dalje uvoze.
“Ne možemo govoriti o poljoprivrednoj zemlji ako nemamo dovoljno pšenice za sebe. Zemljište je rascjepkano, mnogo parcela je zapušteno zbog neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Mladi odlaze, ostaju stariji, a nakon njihove smrti nasljednici se godinama ne mogu dogovoriti. Zemlja zaraste, a mi uvozimo hranu”, istakla je Bulić kao poseban problem.
Smatra da bi lokalne zajednice morale imati znatno aktivniju ulogu u rješavanju problema zapuštenog zemljišta i neriješenih imovinsko-pravnih odnosa. Prema njenom mišljenju, trebalo bi jasno definisati rok – na primjer tri godine – u kojem bi se ostavinski postupci morali okončati. Ukoliko među nasljednicima ne bi bilo dogovora, opština bi, kako predlaže, mogla uvesti određeni vid privremene uprave nad zemljištem, s ciljem da se ono očisti i stavi u funkciju. Naglašava da to ne bi značilo oduzimanje imovine, već sprječavanje njenog propadanja i dugogodišnjeg zapuštanja.
Cijene pekarskih proizvoda diktiraju velike pekare
Poskupljenje hljeba posljednjih godina postalo je jedna od najosjetljivijih tema za građane, jer je riječ o osnovnoj životnoj namirnici koja se svakodnevno nalazi na trpezi gotovo svakog domaćinstva. U poređenju s 2016. godinom, kada se standardni bijeli hljeb mogao kupiti po znatno nižim cijenama, današnje cijene su osjetno veće, a pojedine vrste su gotovo udvostručene.
Gordana Bulić posebno se osvrnula na formiranje cijena u pekarama, navodeći hljeb kao primjer proizvoda čije poskupljenje građani najbrže osjete.
“Kad poskupi hljeb, to je udar na svakodnevni život. Ali ni tu država ne može jednostavno reći kolika cijena mora biti. Pekari sami formiraju cijene prema svojim troškovima”
Naglašavaju da uvozna roba u velikoj mjeri diktira cijene na tržištu. Kako cijene stalno rastu, kupci sve više paze na svaku marku i ograničavaju svoje kupovine. To otežava trgovcima da prodaju domaće proizvode, jer moraju balansirati između vlastitih troškova i mogućnosti da kupci priušte proizvode.
“I mi bismo voljeli da prodamo, pa nek je i niža cijena, ali da roba ide, ali nekada to nije moguće – moraš se pokriti onoliko koliko si platio. Nažalost, cijene rastu iz dana u dan i nekada se to ne može ni kontrolisati. Neke vrste povrća ne mogu ni nabaviti, recimo paradajz, tikvice, krastavci, paprike njima je cijena i do 10 KM, a to niko neće kupiti”, naglašava prodavačica tuzlanske pijace koja 30 godina živi od ovog posla.
Ipak, ističu da domaći proizvodi i dalje nude povoljnije cijene u odnosu na uvoznu robu. Na primjer, narandže iz Hercegovine i jabuke iz Gradačca su kupcima znatno prihvatljivije i dostupnije. Trgovci naglašavaju da domaći proizvodi, osim što su često svježiji, omogućavaju kupcima da kupe kvalitetnu hranu po razumnoj cijeni, što je u trenutnim okolnostima, kada su uvozne namirnice sve skuplje, od posebnog značaja.
Poskupljenja moraju pratiti i ugostitelji
Sličan pritisak osjećaju i ugostitelji, koji upozoravaju da rast cijena povrća direktno utiče na formiranje jelovnika i konačne cijene obroka. Kako ističu, veliki dio ponude u restoranima zasniva se upravo na svježim salatama, prilozima i jelima od povrća, zbog čega su primorani korigovati cijene kako bi pokrili troškove nabavke.
Navode da prostora za apsorpciju poskupljenja gotovo da više nema, jer su već suočeni s rastom cijena energenata, zakupa i radne snage.
Ukoliko se trend rasta cijena nastavi, upozoravaju da je realno očekivati dodatna poskupljenja u ugostiteljskim objektima, što bi se moglo odraziti i na manji broj gostiju i pad prometa.
Teret poskupljenja najviše osjete građani
Činjenica je da najveći teret poskupljenja snose sami građani. Kada se sve sabere i oduzme, često se dešava da obični ljudi moraju platiti znatno više za osnovne namirnice poput hljeba, povrća i mesa, samo da bi svojoj porodici obezbijedili pristojan ručak. Ovakva situacija posebno opterećuje kućne budžete i stavlja dodatni pritisak na svakodnevni život.
Kroz razgovor s građanima potvrđeno je ono što se već dugo zna – plate i penzije ne prate ubrzani rast cijena osnovnih životnih namirnica, što dodatno otežava svakodnevni život i svakom domaćinstvu stavlja dodatni finansijski teret.
“Sa penzijom od koje jedva živim, svaki novi račun ili poskupljenje hrane predstavlja veliki problem. Nekada moram birati između toga šta je prioritet – hljeb, povrće, lijekovi – jer jednostavno nema dovoljno novca za sve”, ističe penzionerka.
Ni radnička klasa nema drugačije mišljenje, jer se svakodnevno suočava sa istim problemima. Većina radnika ističe da im primanja ne prate rast cijena osnovnih namirnica, pa svaki mjesec moraju pažljivo planirati troškove.
“Plate nam ne prate rast cijena, pa svaki mjesec moram pažljivo planirati svaki dinar. Nekada je teško kupiti osnovne namirnice i istovremeno obezbijediti sve što porodici treba za obrok. Poskupljenja hljeba, mesa i povrća dodatno otežavaju svakodnevnicu i čine da se stalno razmišlja kako preživjeti do kraja mjeseca”, kaže Nermin Čolić.
Sve navedeno jasno pokazuje da poskupljenja hrane i svakodnevnih potrepština u Bosni i Hercegovini nisu samo statistički podaci – oni direktno utiču na život običnih ljudi. Građani, bilo da su penzioneri ili radnici svakodnevno osjećaju pritisak na kućni budžet, dok trgovci i proizvođači pokušavaju balansirati između troškova i mogućnosti kupaca.
Jasno je da rješenja zahtijevaju koordinisan pristup – od podrške domaćoj proizvodnji, kroz olakšice i podsticaje, do stabilnijeg transportnog sistema i odgovornog ponašanja svih učesnika na tržištu. Sve dok se ti problemi ne riješe, glavni teret i dalje pada na one koji već sada najteže podnose posljedice – obične građane koji samo žele obezbijediti pristojan život svojoj porodici.
Preuzeto sa https://tuzlanski.ba/biznis/ekonomija/cijene-povrca-u-bih-dostigle-cijene-mesa-slobodno-formiranje-cijena-i-uvoz-izazivaju-probleme/1007378
Komentari