Nema više buke.
Nema sirena, nema masovnih protesta, Koksara gotovo neprimjetno, šapatom pada.
Kroz produženi stečaj, kroz parcijalna rješenja, parčanje imovine, zakup po zakup, prodaju po prodaju, licitaciju po licitaciju.
Ona pada u tišini koja možda ne para uši, ali zato daleko odjekuje izvan kruga Koksare, u živote radnika, u grad, u povjerenje da sistem uopće postoji.
Stečajni upravnik, kao ključna figura procesa, ne smije biti samo tehnički administrator rasprodaje, već odgovorna strana koja javnosti i radnicima duguje jasne stavove, planove i odgovore. Stečaj nije neutralan proces, on proizvodi posljedice, a odgovornost za te posljedice ima ime i funkciju.
U lancu odgovornosti nalaze se i institucije koje nadziru proces, povjerioci koji odlučuju o sudbini imovine, ali i sindikat koji je vremenom zamoren, iscrpljen dugim bitkama bez jasnog ishoda.
Radnici su, svjesno ili sistemski, podijeljeni, po statusu, po ugovorima, po godinama staža, čime je oslabljen njihov kolektivni kapacitet da se bore za ono što im zakonom pripada.
Posebno je važno upozoriti i javno apelovati da se u ovom procesu ne smiju izgubiti radnička potraživanja:
▪️ neisplaćene plate,
▪️ neuplaćeni doprinosi za penzijsko i zdravstveno osiguranje,
▪️ zakonom propisane otpremnine.
To nisu apstraktne stavke u stečajnoj masi to su godine rada, zdravlje i egzistencija ljudi koji su ovu fabriku održavali i kada je bilo najteže.
Ako se stečaj svede na puko namirenje povjerilaca i rasprodaju imovine, bez jasnog prioriteta zaštite radnika, onda to nije ekonomski postupak to je društveni poraz. Zato je krajnji trenutak da se prekine tišina i da se radnička prava postave u središte svakog daljeg koraka.
Komentari