Pismo majke iz Njemačke
Pišem ovo pismo iz Njemačke, iz zemlje u kojoj nisam rođena, ali u kojoj sam za sedam godina izgradila ono što bi se reklo život. Govorim tri strana jezika, muž i ja radimo dobre poslove, kupili smo stan, djeca se školuju, putujemo svijetom. Sve je onako kako bi se reklo: uspjeli smo.
Ipak, nismo se pronašli ovdje. Svaki put kada dođemo u Lukavac, u Tuzlu, kad se sretnemo sa svojim ljudima, kad osjetimo miris bosanske kahve i čujemo smijeh iz avlija poželimo ostati.
Plate u Bosni i Hercegovini nisu više tako bijedne, kredit za stan se može vraćati, djeca se mogu školovati, a obrazovanje, koliko god ga potcjenjivali, dovoljno je da se napreduje. Mogli bismo se vratiti. Mogli bismo… da nije onog „ali“.
Ali – sigurnost.
Ali – zdravstvo.
Ali – država u kojoj žene i djeca ginu, gdje policija ne radi svoj posao, gdje nasilje prolazi nekažnjeno, gdje je sve prepušteno stihiji i korupciji.
Najviše me boli ono što sam doživjela na UKC-u Tuzla. Kao doktor nauka, kao žena koja je vidjela i jedan i drugi zdravstveni sistem, mogu reći naš UKC nije ni bolnica, ni klinika, to je sablasna zgrada političkog plijena u kojoj se životi gase na hladnim hodnicima.
Prisjećam se onkološkog odjela s početka godine. Bila je hladna januarska noć, snijeg, poledica. Ulazim u hodnik prazan, sablasan, vrata zatvorena. U sobi mladić, sjedi na podu, s limenom kašikom u ruci. Želi živjeti, a suočen je s brutalnošću zdravstvenog sistema. Ulazim u dežurnu ordinaciju, pitam nešto, a sestra mi hladno odgovara:
„Šta hoćeš, on umire, dali smo mu sve što imamo.“
Dali su mu terapije za koje su tvrdili da su preventivne, da je skoro izliječen. Lagali su njega, lagali su porodicu, lagali su sistem. Hodnik je ličio na skladište nakon rata, a ne na prostor gdje ljudi biju najveće bitke bitke za život.
Danas čitam obavještenje da pacijenti na Klinici za ginekologiju mogu donositi vlastite plahte i spavaćice. I to se okači kao „važna vijest“. Istovremeno Vlada TK objavljuje da je odobrila dodatna sredstva za UKC Tuzla. Pa gdje su ta sredstva, gospodo? Gdje su posteljine, gdje su endokrinolozi, gdje su ljekovi, gdje je dostojanstvo?
Jer prošle sedmice, na odjelu specijaliziranom za liječenje dijabetičara nije bilo niti jednog endokrinologa. Niti jednog! To je UKC Tuzla danas – ustanovа u kojoj žene leže na krvavim, raspalim madracima, pod najlonom koji se postavlja da upije krv i znoj, dok menadžment i Vlada TK peru ruke.
Ne, nisu svi ljekari i sestre loši. Ima divnih ljudi na UKC-u, ima onih koji rade iz srca, ali njima je vezanih ruku, jer se od njih traži da rade u uslovima nedostojnim čovjeka, a kamoli pacijenta.
I zato se ne mogu vratiti u Lukavac. Ne zbog plate, ne zbog škole, ne zbog posla nego zbog sistema koji ubija nadu. Zbog države u kojoj Vlada i menadžment UKC-a mirno posmatraju kako pacijenti sami donose plahte i sapun, dok političke elite liječe sebe i svoje u inostranstvu.
I zato, draga moja Bosno, dragi moj Lukavče ne mogu da se vratim. Jer volim te, ali ne toliko da te mrzim zbog toga što si dozvolila da ti bolnice postanu logori, a zdravstvo grobnica.
Komentari