Rekonstrukcija dionice ceste na ulazu u Lukavac, koju vlasti Tuzlanskog kantona predstavljaju kao značajan infrastrukturni zahvat, već u ranoj fazi izaziva ozbiljne sumnje u stručnost i dugoročnu održivost projekta. Riječ je o dionici dugoj tek oko 400 metara, ali problem nije u njenoj dužini već u načinu na koji je projektovana.
Na terenu su vidljive cijevi za odvodnju oborinskih voda koje, prema procjeni stručnjaka, ne zadovoljavaju ni minimalne tehničke standarde za urbano područje poput Lukavca.
Cijevi za sokak, a ne za grad
Prečnik ugrađenih cijevi očigledno je nedovoljan za prihvat većih količina oborinskih voda. Stručna praksa jasno nalaže da kolektorski sistemi koji trebaju pokrivati šire gradsko područje moraju imati cijevi prečnika najmanje 800 do 1000 milimetara.
Sve ispod toga predstavlja rješenje koje može funkcionisati eventualno za manji stambeni niz ili nekoliko kuća nikako za dio grada koji bi trebao biti povezan na budući kolektorski sistem.
Drugim riječima, ono što se danas ugrađuje teško da bi zadovoljilo potrebe jednog sokaka, a kamoli urbanog sliva kakav postoji na ulazu u Lukavac.
Ignorisanje realnog problema
Posebno zabrinjava činjenica da veliki dio Lukavca i dalje nema adekvatno riješenu odvodnju oborinskih voda. Svaka jača kiša godinama uzrokuje plavljenja, oštećenja infrastrukture i materijalne štete građanima.
U takvim okolnostima, svaki novi projekat mora biti dio sistemskog rješenja. Umjesto toga, svjedočimo parcijalnim zahvatima koji ne rješavaju problem već ga odgađaju.
Ako se već planiraju budući projekti poput najavljivanih faza razvoja vodne infrastrukture, onda bi ova dionica morala biti dimenzionirana kao dio tog sistema. Trenutni pristup sugeriše suprotno.
Odgovornost vlasti
Premijer Tuzlanskog kantona, Irfan Halilagić, u više navrata ovaj projekat je predstavljao kao primjer ulaganja u infrastrukturu. Međutim, postavlja se pitanje da li se građanima prezentira stvarni kvalitet tih ulaganja ili samo njihov politički marketing?
Infrastrukturni projekti ne mjere se dužinom asfaltirane ceste niti brojem postavljenih cijevi, već njihovom funkcionalnošću i dugoročnom održivošću. Ako sistem odvodnje ne može odgovoriti na osnovne potrebe, onda se ne radi o razvoju već o pogrešnom planiranju.
Ko će snositi posljedice?
Loše dimenzioniran sistem odvodnje znači samo jedno: buduća plavljenja su gotovo izvjesna. To dalje vodi ka novim troškovima, sanacijama i što je najvažnije dodatnom opterećenju za građane.
Pitanje koje ostaje otvoreno jeste da li će se ovaj projekat, umjesto kao rješenje, pamtiti kao još jedan primjer kako se javna sredstva troše bez jasne vizije i stručne osnove.
Piše: Edis K.
Komentari