Kasni je septembar kada Selma dolazi u bolnicu u Tuzli na porođaj. Uz minimalne preglede i činjenicu da je tijelo spremno za porod, ostaje u sobi i dobija indukciju. Uz strah kojeg i danas osjeća, pokušava se prisjetiti prvog poroda od kojeg se morala oporavljati mjesecima, piše PIN.

Selma, što nije njeno pravo ime, ležala je nepomično satima, uz bolove i povraćanja na koje medicinsko osoblje nije reagovalo.

„Došli su doktorica, još jedan doktor i sestra te rekli ‘Hajde da i tebe završimo, hoćemo da spavamo’, da odem u WC i ’tiskam malo’. Nakon toga su me odveli u salu za porođaj“, priča ona.

Zbog višesatnog ležanja, bolova i neprofesionalnog odnosa koji joj je stvorio strah, Selma je isuviše iscrpljena krenula na porođaj.

„Kada nisam uspijevala da se porodim, pozvali su drugog doktora koji se tokom napona naslanjao svom težinom na moj stomak. Rečeno mi je da je beba “zapala”, da je krupna i da porod moraju završiti vakuumom uz epiziotomiju“, prisjetila se ona.

Ona je jedna od stotinu žena iz Tuzlanskog kantona koje su podijelile svoje iskustvo poroda u Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli (UKC) za anketu PIN-a.

PIN je proveo anketu skupljajući lična iskustva porodilja s posebnim fokusom na pojave koje se mogu povezati s akušerskim nasiljem, poput nepoštivanja dostojanstva, nedostatka informacija, grub, nasilan ili neprimjeren odnos, vrijeđanje ili omalovažavanje.

Skoro svaka druga anketirana žena je proživjela neki oblik akušerskog nasilja, a skoro polovina njih se plaši druge trudnoće i poroda.

Epiziotomiju je radio student, prisjeća se Selma, opisujući da je uspio nakon više pokušaja rezanja, na što mu je doktor psovao i govorio da se postupak mora uraditi iz prvog pokušaja.

Postupak epiziotomije je hirurški rez međice, odnosno područja između vagine i anusa koji se izvodi u završnoj fazi poroda radi proširenja vaginalnog otvora i lakšeg izlaska djeteta.

Ova procedura se u BiH i dalje koristi rutinski, posebno kod prvorotkinja, iako se savremenim smjernicama za doktore rutinska ili liberalna epiziotomija ne preporučuje, zbog čega brojne zemlje godinama unazad nastoje smanjiti stopu ove procedure u praksi.

„Bila sam uvjerena da je mrtva, jer mi niko ništa nije govorio. Nakon nekog vremena je zaplakala. Odmah nakon toga dali su mi neke papire da potpišem, a ni danas ne znam šta sam tada potpisala“, kazala je Selma.

Ona je uprkos informaciji da će joj dati anesteziju protiv bolova osjetila cijeli postupak šivanja, a oporavak je tekao sporo i otežano uz transfuziju krvi koju je primala.

„Psihičke posljedice trajale su godinama. Mjesecima sam sanjala porod i sve što sam prošla. Ostao je veliki strah i trauma“, kazala je Selma.

Posljedice na koje institucije zatvaraju oči

Nevladina organizacija “Baby Steps” godinama nastoji temu akušerskog nasilja učiniti vidljivom i unaprijediti sistem zdravstvene zaštite za žene. Kroz stotine iskustava žena koje su žrtve akušerskog nasilja, iz ove organizacije za PIN objašnjavaju da je najčešće riječ o vrijeđanju, omalovažavanju, ismijavanju bola, prijetnjama, ignorisanje njihovih pitanja ili potreba, ali i fizičkog nasilja sa grubim i naglim pokretima pri pregledu ili porodu.

„Važno je naglasiti da akušersko nasilje ne podrazumijeva samo fizičko nasilje. Ono obuhvata svaki oblik ponižavajućeg, nehumanog ili neadekvatnog postupanja, kao i postupanja bez pristanka tokom trudnoće, poroda i postpartalnog perioda“, navodi predsjednica organizacije Amila Tatarević, dodajući da se se radi o pitanju ljudskih prava, dostojanstva žena i rodno zasnovanog nasilja, što prepoznaju i međunarodne organizacije.

Posljedice traumatičnog poroda traju duže nego što javnost misli, kaže Tatarević, dodajući da mnoge žene godinama nakon poroda osjećaju strah, anksioznost, nervozu, neke i depresiju.

„Takva iskustva ostavljaju posljedice ne samo na ženu nego i na njen odnos prema sebi, partneru, djetetu i cijeloj porodici. Period koji bi trebao biti vrijeme sigurnosti, podrške i povezivanja često postane period straha, nepovjerenja, povlačenja i osjećaja usamljenosti“, objašnjava.

Stotinu žena koje su podijelile svoja iskustva sa poroda, a čije identitete redakcija PIN-a štiti, ukazuju na ozbiljne psihofizičke posljedice za majku, a nerijetko i za bebu.

„Doktorica koja je bila na moje vapaje da me pregleda rekla je ‘ja ti nisam doktorica’, a doktorica koja je kao moja pojavila se tek da me porodi bez ikakvih informacija, da bi na kraju dijete izvukli na silu na vakuum, dijete je oživljavano i ima sada posljedice“, navodi jedna od porodilja.

U ispovijestima, žene uglavnom fokus posljedica stavljaju na bebu zbog kojih se ni same nisu mogle oporaviti.

„Doktor mi je legao na stomak pri čemu je bebi napukla desna klavikula, a ja imam izbočinu ispod grudi; uopšte nije bilo gužve, samo dvije žene, ali je bilo pred kraj smjene“, navela je jedna od porodilja u anketi.

Desetine ispovijesti se odnosi i na oživljavanje bebe.

„Zbog njihove greške hitan carski, bebu oživljavali bili, krvarenje na mozgu“, stoji u jednoj od ispovijesti.

Više od 44 posto anketiranih porodilja se plaši druge trudnoće i poroda u istoj zdravstvenoj ustanovi. O takvoj posljedici upozoravale su i aktivistice iz “Glas žena” Bihać.

„Kada žene svjesno odustaju od rađanja ili odgađaju trudnoću zbog straha od nasilja i nehumanog tretmana, to postaje ozbiljno društveno pitanje. Osim što dugoročno posmatrajući takve prakse utječu na gubitak povjerenja u kompletan zdravstveni sistem, ona mogu utjecati na demografske tokove u našem društvu“, objašnjava Neira Raković, koordinatorica organizacije Glas žene iz Bihaća.

Ona dodaje da žene porod pamte kao traumatičan događaj s razvijenim simptomima anksioznosti, depresije, a neke čak i posttraumatskog stresa, te da fizički oporavak može biti dugotrajniji i nositi komplikacije što utiče na majčinstvo.

Na drugu trudnoću i porod Selma se usudila godinama poslije izvan BiH gdje je po prvi put osjetila human pristup i podršku tokom poroda.

„Moje prethodno iskustvo iz BiH ovdje je vođeno kao trauma, i osoblje mi je stalno govorilo da ne brinem jer “ovdje nije tako”. Dan danas kad pričam o ovome i prisjetim se svega, plačem ma koliko god je vremena prošlo“, priča Selma.

Njoj su nakon poroda kazali da mora potpisati saglasnost da beba primi krvnu plazmu zbog stanja u kojem se nalazi, a koju je drugi dan od poroda vidjela samo u inkubatoru.

„Tada mi je doktorica rekla i da je beba po rođenju dobila ocjene pet i tri, tonom zbog kojeg sam se osjećala kao da sam ja kriva za stanje svog djeteta“, prisjetila se dodajući da su je s bebom tek treći dan prebacili na pedijatriju do koje je nakon teškog poroda išla sama sa svojim stvarima.

Na pedijatriji nije imala tople vode, zbog čega je ranu inficirala pranjem hladnom vodom iz flaše.

Institucionalna šutnja kao način sapiranja krivice

Kada se porodila, nakon traumatičnog iskustva sa verbalnim nasilje, vrijeđanjem, ponižavanjem i otkrivanjem informacija o zdravstvenom stanju pred drugim pacijentima na odjelu za visokorizičnu trudnoću, Mirela je podnijela prigovor Univerzitetskom kliničkom centru u Tuzli sa zahtjevom za utvrđivanje odgovornosti za svaki opisani prekršaj koji je ugrozio njeno mentalno zdravlje.

„Ono što sam ja kao čovjek očekivala jeste samo empatija i human, ljudski odnos s uvažavanjem dostojanstva svake pacijentice. Bebi sam se neizmjerno radovala, ali sam kao i svaka trudnica strahovala za njen život i zdravlje i bilo mi je potrebno da dobijem informacije o svome stanju dok sam boravila na Odjelu za visokorizične trudnoće“, kazala je ona.

Mirela je objasnila da uglavnom nije dobijala dovoljno informacija o stanju nje i bebe i da je nerijetko morala kablove za mjerenje otkucaja srca bebe sama sebi držati na stomaku bez podrške i objašnjenja medicinskog osoblja.

Novinari PIN-a su imali uvid u žalbu Mirele, a njen identitet redakcija štiti zbog njenog straha od stigme i odmazde.

Od ukupno stotinu anketiranih žena iz cijelog Tuzlanskog kantona, njih tri su prijavile akušersko nasilje zdravstvenoj ustanovi, očekujući utvrđivanje odgovornosti, ali i vraćanje povjerenja i sigurnosti u zdravstveni sistem. Ostale pacijentice nisu imale povjerenja da će ustanova reagovati po njihovoj žalbi. Isto iskustvo imaju i u organizaciji „Baby steps“.

„Reakcije zdravstvenih institucija su i dalje apsolutno nedovoljne. Naše iskustvo pokazuje da se prijave žena najčešće relativiziraju, minimiziraju ili pokušavaju opravdati okolnostima rada i zaštitom zdravstvenog osoblja, dok iskustva i prava pacijentica ostaju u drugom planu“, kaže Tatarević.

Za nju su dodatno uznemiravajući ozbiljni propusti koji su direktno ugrozili pacijente, a koji se često pokušavaju umanjiti, prikriti ili zadržati unutar institucija, posebno kada postoji bojazan od disciplinske ili krivične odgovornosti zdravstvenih radnika.

„Posebno zabrinjava izostanak reakcije ljekarskih komora. Praktično nema primjera ozbiljnih disciplinskih postupaka ili oduzimanja licenci, čak i u slučajevima pravosnažnih presuda ili teških posljedica po pacijente“, kaže Tatarević dodajući da su reakcije institucije uglavnom brze i glasne kada treba javno stati u zaštitu kolega.

Tek svaka peta anketirana porodilja se osjećala informisano tokom boravka u bolnici i samog postupka poroda. Većina žena uglavnom nije dobijala sve potrebne informacije o procedurama koje su rađene.

Mirela godinu dana od podnošenja žalbe UKC-u Tuzla nije dobila odgovor iako je u žalbenom zahtjevu tražila da je se informiše nakon okončanja postupka utvrđivanja odgovornosti.

Iz UKC Tuzla nisu željeli odgovoriti na upit PIN-a o nalazima ankete, iskustvima i posljedicama žena u TK nakon porođaja u ovoj ustanovi, ni nakon roka od mjesec dana čekanja.

Neophodne promjene u zdravstvenom sistemu

Dugogodišnja negativna iskustva žena na porodu i inicijative organizacija koje se bore za humanu i efikasnu zdravstvenu zaštitu ukazuju na važnost reforme zdravstvenog sistema i unapređenja odnosa prema pacijentima. Inicijativa za pravo na kontinuiranu pratnju po izboru žene još uvijek čeka na odobrenje, uprkos naporima organizacija da zaživi u praksi.

„Smatramo da je upravo pratnja jedna od najvažnijih i najkonkretnijih promjena koje mogu napraviti ogromnu razliku u porodilištima. Kada žena nije sama, mijenja se sve, komunikacija, odnos prema njoj, osjećaj sigurnosti, nivo podrške i odgovornosti“, kazala je Tatarević objašnjavajući da prisustvo osobe od povjerenja vrlo često samo po sebi sprječava nehumano postupanje i vraća osjećaj dostojanstva u jedan od najvažnijih trenutaka života žene.

Organizacija „Baby steps“ istovremeno insistira na poštivanju Zakona o pravima pacijenata, na obaveznom informisanom pristanku, na poštivanju svjetskih stručnih preporuka i savremenih standarda humane njege tokom poroda.

„Postavlja se pitanje zašto tako teško prihvatamo promjene i zbog čega mislimo da su žene u Bosni i Hercegovini manje vrijedne humane i dostojanstvene njege nego žene u ostatku svijeta“, kazala je Tatarević.

Inicijativu za pravno regulisanje prava na pratnju pri porodu uputile su i iz organizacije „Glas žena“ Bihać, objašnjavajući da kontinuirano vrše i monitoring rada porodilišta u Kantonalnoj bolnici Bihać i pružaju partnerstva i pomoć osoblju u procesu promjena usluga.

„Mi smo, kako bi olakšali posao, dostavili nacrt teksta Pravilnika ali i Uredbe, međutim trenutno najveću kočnicu predstavlja Ministarstvo zdravlja FBIH koje se na naše pozive, mailove i upute oglušilo. Kako stvari stoji čekaju istek mandata i opće izbore kako bi izbjegli da nešto konkretno učine po pitanju prava na pratnju porodilja u FBIH“, kazala je Neira Raković.

Pokušavajući prepričati posljedice iskustva poroda na UKC-u Tuzla i ukazati na važnost za promjene, Mirela kaže da je noćima imala more o gubitku djeteta i odnosu osoblja prema njoj.

„Konstantno sam mjesecima bila u strahu da će mi neko uzeti dijete ili da ću se morati vratiti ‘gore'“, prisjetila se onda dodajući da su je nakon poroda izolovali samu u vešeraj gdje zbog perioda ljeta bilo izuzetno sparno.

Ona već godinu dana čeka reakciju UKC-a Tuzla na prigovor koji je uložila zbog akušerskog nasilja u nadi za uvođenjem promjena, kako druge žene ne bi morale prolaziti ono s čim ona živi i danas.

„Ovaj porod je na mene ostavio dubok psihološki trag – negativan. Smatram ga traumatskim iskustvom na kojem još radim i teško mi je pričati o njemu. Ne želim nikada više ni na koji način biti u sličnoj situaciji. Nijedan porod više ne bih povjerila osoblju sa UKC-a“, kazala je ona.

Ukoliko ste doživjeli neki oblik akušerskog nasilja, prijaviti možete:

• Bolnici u kojoj ste se porodili, prigovorom direktoru bolnice i komisiji za prigovore,
• Nadležnom Ministarstvu zdravlja, 
• Ombudsmenu za ljudska prava,
• Krivičnu prijavu u slučajevima težeg oblika nasilja i nesavjesnog liječenja možete podnijetu Tužilaštvu ili policiji u kantonu gdje se se porodili,
• Udruženju “Baby Steps” koje omogućava anonimno ili direktno prijavljivanje akušerskog nasilja.

Izvor: Platforma za istraživačko novinarstvo