Sjedim na trošnoj drvenoj klupi u centru grada i slušam razgovor dvojice starijih ljudi. Govore o vremenima kada su svi imali posao, kada se znalo red i kada nije bilo potrebno imati partijsku knjižicu da bi se preživjelo.
Piše: Anadin Isaković
Njihove riječi su melodična mješavina nostalgije i gorčine.
I dok oni pričaju, mladi sjede na betonskim ivicama, skroluju telefone i sanjaju o odlasku. O bijegu. O bjekstvu od sistema koji ih nikada nije želio. Otići negdje gdje se cijeni znanje, trud, rad. Otići negdje gdje te ne pitaju “čiji si ti?” i “za koga si?”. Otići negdje gdje nećeš biti samo statistika, izgubljeni broj u popisu koji se svake godine smanjuje.
Jer ovdje, ovdje su domoljubi samo oni koji najglasnije viču. Ovdje se patriotizam mjeri brojem stranačkih skupova koje si pohodio, a ne ljubavlju prema komšiji, zemlji i budućnosti. Ovdje misle da imaju monopol na vrijeme, na sudbine, na živote.
Ovo je zemlja u kojoj se talent guši u prašnjavim fiokama, dok partijski poslušnici dobijaju sinekure i lažne diplome. Zemlja u kojoj se misija ne oprašta. Jer ovdje ne smiješ vidjeti unaprijed, ne smiješ znati više, ne smiješ biti bolji. Ovdje je najopasnije imati viziju.
Zato se ovdje stalno strada. Fizički, mentalno, duhovno. Zato se ovdje stalno odlazi. Oni najbolji, oni najhrabriji, oni koji su mogli nešto promijeniti spakuju kofere i odu. Jer u ovoj zemlji se živi stihijski, primitivno, od danas do sutra. Bez plana, bez strategije, bez pogleda u budućnost.
I ostaju oni koji su spremni klimati glavom. Ostaju oni koji se prilagođavaju. Ostaju oni koji pristaju na manje, jer ih nikada nisu ni naučili da traže više. I tako, godinama, decenijama, vijekovima, ostaje ovaj komad zemlje zakovan u vremenu, prepun budala i lakovjernih ljudi koje je lako kupiti i još lakše zavesti.
A oni koji vide dalje? Njih ovdje nema. Njih smo protjerali mi sami.
Komentari