Željeznica u Lukavcu – nekada i danas (Video/Foto)

Prva pruga u Bosni i Hercegovini izgrađena je još za vrijeme Osmanske uprave, bila je to pruga normalnog kolosjeka Banjaluka-Dobrljin, koja je puštena u saobraćaj 24. decembra 1872. godine. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine prišlo se izgradnji mreže pruga uzanog kolosjeka. Glavna dionica od Bosanskog Broda do Sarajeva završena je 5. oktobra 1882. godine kada je prvi voz stigao u Sarajevo. Poslije toga započinje izgradnja tzv. Južne pruge, koja je trebala unutrašnjost BiH povezati sa Jadranskim morem.

Piše: mr. Semir Hadžimusić, historičar i poklonik željezničkog saobraćaja

Prva pruga u Bosni i Hercegovini izgrađena je još za vrijeme Osmanske uprave, bila je to pruga normalnog kolosjeka Banjaluka-Dobrljin, koja je puštena u saobraćaj 24. decembra 1872. godine. Nakon austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine prišlo se izgradnji mreže pruga uzanog kolosjeka. Glavna dionica od Bosanskog Broda do Sarajeva završena je 5. oktobra 1882. godine kada je prvi voz stigao u Sarajevo. Poslije toga započinje izgradnja tzv. Južne pruge, koja je trebala unutrašnjost BiH povezati sa Jadranskim morem.

Da bi obezbjedila izvoz uglja i soli iz bogatog Tuzlanskog bazena, država je prišla izgradnji pruge Doboj- Tuzla-Simin Han u dužini od 66,7 km, a koja je izgrađena kao odvojak glavne magistralne pruge Doboj-Sarajevo. Prvi voz ovom prugom izgrađenom dolinom rijeke Spreče prošao je 29. aprila 1886. godine. Ovaj datum jednako je važan i za lokalnu historiju Lukavca, jer je tada prvi voz prošao kroz naš kraj. Za potrebe željeznice, teretnog i putničkog saobraćaja, na prostoru današnje općine Lukavac prvo su izgrađene stanice u Dobošnici, Puračiću (tzv. Štacija) i Bistarcu.

Željeznička stanica u novoizgrađenom fabričkom naselju (današnji Lukavac grad) podignuta je 1894. godine, dakle kada je počela sa radom Prva bosanska tvornica amonijačne sode. Iz ove godine sačuvan je i Red vožnje željeznice za dionicu Doboj-Simin Han, gdje je jasno naznačena i stanica Lukavac. Zgrada željezničke stanice podignuta je na početku nekadašnje Činovničke ulice, te je prvi javni, infrastrukturni objekat podignut u gradskom naselju Lukavac. Na lukavačkim željezničkim stanicama 1914. godine radilo je slijedeće osoblje: Afolter Josip (Dobošnica), Makesch Milan (Puračić), Pessi Vinko i Reisinger Ivan (Lukavac), te Kogel Gjuro (stanica Bistarac). Navedene stanice nastavit će s radom na uskotračnoj pruzi sve do izgradnje pruge normalnog kolosjeka Doboj-Tuzla, a koja je zvanično puštena u saobraćaj 27. augusta 1953. godine.

Naime, nakon uspješno realizovanih omladinskih akcija na izgradnji pruge Brčko-Banovići (7.11.1946.), Šamac-Sarajevo (15.11.1947.), Bihać-Knin (28.11.1948) i Modriča-Gradačac(1951.), u ljeto 1953. godine zvanično je otvorena nova pruga normalnog kolosjeka Doboj-Lukavac-Tuzla. Na ovoj dionici su izgrađene nove stanične zgrade, pet na prostoru općine Lukavac: Dobošnica, Puračić, Lukavac (glavna), Lukavac Fabrika Sode i Bistarac. Sa ovih stanica sve do 1992. godine putnici su mogli putovati na mnoge destinacije, direktno „ubrzanim“ vozom Tuzla-Lukavac-Doboj-Sarajevo-Ploče, a presijedanjem u Tuzli ili Doboju, moglo se i u Vinkovce, Beograd, Zagreb, Ljubljanu i dalje u Evropu. Tada se vozna karta na stanici Lukavac  mogla kupiti i za relaciju Lukavac-Zagreb ili Lukavac-Ploče. Naravno, relacija Lukavac-Tuzla-Lukavac skoro da i nije poznavala druge vidove saobraćaja osim željeznice. Na stajalištu u Lukavcu, petkom i subotom naveče uvijek je bivalo stotinjak putnika koji su išli na večernji izlazak u Tuzlu. Svi lukavački studenti koji su studirali u Sarajevu koristili su voz kao prevozno sredstvo. U vozu su se gradila brojna prijateljstva, sviralo se, pjevalo, družilo.

Kada je u pitanju željeznica, danas je situacija znatno lošija a posebno po pitanju putničkog željezničkog saobraćaja. Stanične zgrade u Lukavcu gradu i stara i ova novija u lošem su stanju. Zgrada stare željezničke stanice u blizini Fabrike Sode, koja je poslije ukidanja uskotračne pruge služila kao dio Doma zdravlja, a nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu, sjedište Crvenog križa, danas je prepuštena zubu vremena. Nada za spas ovog prvog javnog objekta u gradu, pokrenuta je 2015. godine, kada je ova građevina proglašena nacionalnim spomenikom BiH. Osim ovog statusa nacionalnog spomenika, sada je potrebno učiniti veliki napor da se zgrada zaštiti a potom i obnovi, nakon čega se može koristiti u kulturne i turističke svrhe.

U lošem stanju je i danas aktivna stanica (stajalište) „Lukavac Tvornica“. Od kada je sagrađena 1952. godine, pa sve do danas ova stanična zgrada nikada nije obnovljena, a stanje je lošije iz dana u dan. Iako na ovu stanicu, četiri puta dnevno staje putnički voz na relaciji Tuzla-Doboj i na njoj svaki dan boravi određen broj putnika, još nikada nije uređen prilazni peron ili bar asfaltiran plato ispred stanice, postavljene klupe, adekvatna rasvjeta itd. Od 1992. godine ovdje ne radi ni putnička blagajna, a putnika ima, posebno ponedjeljkom kada je pazarni dan u Lukavcu. Još gora je situacija sa stanicom (stajalištem) u Bistarcu, tamo nema ni naznake prilaznog perona kao u Lukavcu, a putnici koji koriste voz svakodnevno moraju „iskakati“ i „uskakati“ u voz. Stanica (stajalište) u Puračiću, iako novija od drugih, također je zapuštena. Naravno, veliki problem je i nepostojanje branika na pružnom prelazu između stanica Lukavac Tv. i Bistarac, što je uzrokom velikog broja saobraćajnih nesreća s tragičnim ishodom.

Takva je danas sudbina željezničke infrastrukture i putničkog saobraćaja na pruzi Tuzla-Doboj. Projekti elektrifikacije ove pruge decenijama stoje u ladicama željezničkih uprava i nadležnih ministarstava, uprkos tome ni postojeća infrastruktura, osim ona nužna za teretni saobraćaj, se ne održava. Treba istaći da je Tuzlanski kanton i danas okosnica teretnog željezničkog saobraćaja i donosi veliki prihod Željeznicama Federacije Bosne i Hercegovine. Jedna od najprometnijih stanica teretnog saobraćaja jeste stanica Lukavac (glavna stanica), a dnevno kroz ovu stanicu, ali i grad Lukavac prođe na desetine teretnih vozova.  Uprkos tome, nadležni slabo ili nikako ne posvećuju pažnju putničkom saobraćaju na ovom području na kojem danas ne saobraća niti jedan putnički voz Željeznica Federacije, a postojeća dva para vozova su od Željeznica Republike Srpske.

Putnički željeznički saobraćaj kao da je osuđen na izumiranje, a ne mora biti tako. Putovanje vozom na relaciji Lukavac-Tuzla traje svega 20 minuta, osim što je brže, i udobnije, sigurnije i jeftinije je od autobusnog saobraćaja. Uprkos tome, ovaj vid saobraćaj sada nije ni 10% iskorišten, postojeći red vožnje odavno nije prilagođen potrebama putnika. Na primjer iz Lukavca do Tuzle s vozom ne možete na posao jer prvi voz za Tuzlu polazi tek u 08:40h i tako godinama, iako bi veliki broj građana radije putovao vozom. Također, veze ovog voza sa Sarajevom (preko Doboja) nikad poslije rata nisu usklađene itd.

Gledajući ovo stanje sa željeznicom danas, zaključujemo da imaju određeni faktori koji bi željeli da putnički željeznički saobraćaj bude samo dio prošlosti, da se s njim bavi historija, a da autobusi budu svakodnevnica.