Dakle, živimo u vremenu kada budžetski suficit postaje nova mantra vlasti. U Tuzlanskom kantonu, para k’o u priči. Inflacija raste, cijene lete u nebo, a narod, jadan, sve tanji. Ali zato budžet nikad deblji. Kažu, nikad više para. I šta ćemo sad? Pa ništa, dijelimo! Redom. Po mogućnosti svakome ponešto, a nekome sve.
Ali, da se ne lažemo nije problem u suficitu. Suficit je sasvim okej stvar, znači da imaš viška para. Problem je što nema ideja i znanja kako iskoristiti te resurse. Jer, pare su tu, ali ideje? Vizija? Znanje? Nada? E to je, prijatelju, deficit. I to takav deficit da mu ni MMF ne bi znao gdje bi ga zabilježio.
Pogledajmo malo konkretno. Svake sedmice saznamo da su nekome dali nešto iz budžeta. Valjda misle da se time vodi država. Kao mi dijelimo, znači postojimo. Pa Tuzla i Živinice dobiju po deset miliona za vodosnabdijevanje i bravo! Voda je bitna. Bez vode nema života, što bi rekao biolog iz petog osnovne. Ali, Lukavac uprkos tome što je grad iz kojeg dolazi premijer, još čeka ozbiljne infrastrukturne zahvate? Lukavac čeka. Čeka da se sjeti neko da i tamo voda teče. Možda u narednom mandatu? Možda kad se premijer penzioniše?
Ali, hajde, reći će neko vodu ćemo riješiti, puteve po selima ćemo asfaltirati. I hoćemo. Ali znate šta nećemo? Nećemo riješiti deficit vizije. Jer nikoga, ali baš nikoga ne zanima kako će ovaj kanton izgledati za 20 godina. Niko nema odgovor na to pitanje. A to je, gospodo, najbitnije pitanje koje se ovdje niko ne usuđuje postaviti jer zna odgovor. A odgovor je: nismo ni pokušali da zamislimo budućnost.
Imamo ideju o Data centru. Lijepo. Digitalno doba, serveri, oblaci, sve super. Ali ako premijer nastavi ovako “brzo” da ispunjava obećanja, realizacija Data centra će se poklopiti sa njegovim političkim penzionisanjem. Možda i kasnije.
Imamo simboličnu pomoć za porodice sa troje i više djece 1.500 KM. Jednokratno. Pa vi sad živite od toga. Ako znate kako. Nema ozbiljne sistemske pomoći. Nema ideje da se Univerzitet u Tuzli dovede među prvih 1.000 na Šangajskoj listi. Nema ni jasne vizije, ni spremnosti da se postavi jasan cilj.
Sajamski prostor za TK, neki regionalni centar na tromeđi općina? Zaboravite. Nema plana, nema papira, nema inicijative. Tunel ispod Krojčice legenda o kojoj se priča kao o zmaju iz Doboja. Elaborat? Glavni projekat? Eksproprijacija? Ma daj, ne budite smiješni.
Brzi internet u svim školama? Optički kabl? Ma šta će školi brzi internet, kad je ministarstvu spor internet dovoljan da sporije odgovara na zahtjeve.
U Lukavcu, inspektori koriste WiFi od susjedne gradske uprave, jer PU očito misli da su megabajti luksuz. I to ti je realnost. A dokle tako? Dok i WiFi ne poskupi.
I da se razumijemo sve ovo nije kritika radi kritike. Ovo je pokušaj da se kaže: ljudi, hajde jednom da zamislimo gdje želimo da budemo. Hajde da kažemo hoćemo biti moderna evropska regija. Hoćemo kvalitetno obrazovanje, digitalizaciju, urbanu mobilnost, čistu vodu, brze puteve i sporu birokratiju. I hajde da vidimo kako da do toga dođemo.
Jer para ima. Samo nema ideje šta s njima. A bez ideje, para nije blagoslov. Nego prokletstvo. (E.K)
Stavovi izneseni u ovoj kolumni su lični i ne predstavljaju nužno mišljenje redakcije.
Komentari