U Lukavcu, gdje su nekad mirisale cigle i solidarnost, gdje su radnici nosili ponos kao što su nosili čelične kacige, od danas više ne stanuje socijaldemokratija. Umrla je tiho, među tačkama dnevnog reda Gradskog vijeća, između dvije lažne brige za multietničnost i tri fingirane odluke o moralu.
Jer, vijećnici SDP-a u Gradskom vijeću Lukavca odlučili su da rado podignu ruku za ulicu Srđana Aleksića i treba, jer Srđan je simbol ljudskosti i otpora zvjerstvu ali istom rukom, istom političkom šakom, odbijaju ulicu Nijaza Durakovića, čovjeka koji je bio temelj bosanske socijaldemokratije, profesor, mislilac, lider jedne ideje koja je izgleda sad i zvanično sahranjena.
I ne zavaravajmo se nije ovdje riječ o sporu dva imena. Ovo je priča o izboru šta smo i ko smo. Ovo je ogledalo u kojem SDP ne vidi više sebe. Jer da vidi, ne bi odbacio Durakovića, ne bi pljunuo na vlastiti temelj, na čovjeka koji je SDP vodio kad to nije bilo politički oportuno, već opasno.
Srđan Aleksić zaslužuje ulicu. Ali ne kao alibi da se zakopa Nijaz. Ne kao moralni smokvin list da se sakrije politički kukavičluk. Ne kao sredstvo da se pred biračima glumi humanizam, dok se istovremeno briše ideološko pamćenje.
Ovo nije pitanje imena ulica. Ovo je pitanje imena obraza.
Lukavac je danas poručio: ideje nas ne zanimaju, dosljednost je prošlost, partijska istorija je teret. Važno je šta će reći Facebook i šta će kliknuti Instagram. A Nijaz? Ma ko ga više pamti.
I tako, Srđan Aleksić dobija ulicu u redu. Ali Nijaz Duraković gubi ono što ne bi smio izgubiti ni u najgorim vremenima: priznanje svojih.
Ovo je grad u kojem više nema mjesta za ideju jednakosti, pravde i borbe za radnika. Od danas, Lukavac ima ulice, ali nema put. Ima vijećnike, ali nema pravac. Ima odluke, ali nema dušu.
Zato zapamtite ovaj dan: dan kad je u Lukavcu sahranjen posljednji trag socijaldemokratije. Dan kad su Nijaza izbrisali njegovi, a Srđana prigrlili kao privremeni štit od vlastitog moralnog bankrota. (E.K)
Komentari