A prije same priče o hororu vlasti u TK-u, sa dubokim razlogom ću podsjetiti kako je legendarni Đorđe Balašević od muke pjevao “krivi smo mi, što smo ih pustili”, optužujući onu šutljivu većinu građana koja se držali “po strani”, kloneći se bilo kakvih glasnih reakcija u onako bujajućoj kataklizmi i time svrstali na stranu zla.
I mi u Tuzlanskom kantonu (naravno, ne dižući nijedan drugi kanton u nebesa, ali ovaj je po mnogo čemu najužasniji) imali smo odavno debelog razloga da uputimo gromku optužnicu vlasti “Ruke su vam krvave!”. Jer i oni su značajno doprinosili ubijanju naših sugrađana i komšija, a bez ikakve odgovornosti. Podsjetiću na dva primjera:
Prvo – ne računajući ratnu tragediju Ukrajine – Tuzlanski kanton zvanično je postao najopasnije mjesto za život u Evropi. U njemu je za 27 mjeseci na najmonstuoznije načine ubijeno 10 žena i troje djece.
U većini tih slučajeva bilo je razloga da se daleko ozbiljnije u svoj posao umiješaju policija i tužilaštvo – da energičnije preventivno djeluju na prijavljivano hronično nasilje i prijetnje po život. A da jesu, ona grozna brojka bi bila sigurno manja.
Ali, nakon što su žrtve zatrpane u zemlju, sve to je gurnuto pod tepih. Komesar policije najkrvavijeg kantona Dževad Koroman nedavno je nagrađen od kantonalne Skupštine i Vlade uzornom ocjenom za svoj “uspješan rad”, dok ministar policije, ekspert za tahan-halve iz Gradačca Nedžad Bistrić niti zna niti hoće da se miješa u službenim posao.
Drugi primjer zločinačkog djelovanja vlasti u TK-u je donedavno, skoro dvogodišnje, tiho ubijanje onkoloških bolesnika na UKC-u zbog bezočnih tenderskih muljaža oko nabavke akceleratora.
I na sve to smo mi, trpeća većina, “gromoglasno” šutjeli i ne pomišljajući da smo upravo najkrivlji “što smo ih pustili” da ignorišu ili podstiču ubijanja nečije djece, majki, sestara, kćeri širom kantona, kao i naših sugrađana i komšija na UKC-u.
E.K/ Lukavacki.ba
Komentari