Za manje od dvije godine, u Tuzlanskom kantonu ubijeno je deset žena i troje djece. Deset života ugašenih brutalnim nasiljem. Troje djece, nevinih i bespomoćnih, ubijeno zbog nečijeg bijesa, ljubomore, posesivnosti – i zbog potpunog nemara sistema koji ih je trebao zaštititi.
Ova crna statistika nije slučajnost. Ona je direktna posljedica nesposobnosti, neodgovornosti i bešćutnosti vlasti u TK, posebno Ministarstva unutrašnjih poslova. Koliko je još žena moralo nastradati da bi neko odgovarao? Koliko će ih još biti ubijeno dok policija ne počne da shvata ozbiljno prijave nasilja?
Svaki od ovih slučajeva ima zajednički obrazac – žene su tražile zaštitu, prijavljivale nasilnike, a policija je ignorisala, minimizirala, pa čak i omalovažavala njihove prijave. Rezultat? Deset mrtvih žena. Troje mrtve djece.
Posebno je šokantan slučaj Amre Kahrimanović, koju je ubio policajac koristeći službeni pištolj tokom svog slobodnog dana. Umjesto odgovornosti i sankcija, sistem je ponovo ostao nijem. Niko nije odgovarao.
Ni u slučaju Nizame Hećimović, koju je pred očima javnosti ubio partner dok je uživo prenosio njen posljednji trenutak. Ni u slučaju Hane Jašarević, ni u slučaju svih ostalih žrtava koje su uzalud tražile zaštitu.
Vlast u Tuzlanskom kantonu se pravi slijepa i nijema, nesposobna da sprovede konkretne mjere. Ko je odgovoran? Ko će stati pred sud i objasniti kako je dozvoljeno da deset žena i troje djece izgubi život?
Ali vlast se ne bavi time. Bitniji su im fotelje, budžeti, nepotizam i partijske kombinacije. A žene? One će i dalje biti brutalno ubijane, jer za ovu vlast njihovi životi očigledno ne znače ništa.
Komentari