Planina Vijenac, sa šumama Svatovca i Dubrave, u lokalnoj tradiciji poznata kao „Planina duhovnosti“, čuva slojevitu historiju u kojoj se prepliću ratna iskustva, sufijska duhovnost i snažno narodno pamćenje.
Na ovom prostoru posebno se izdvajaju dva turbeta – turbe Ibrahima Abuke Derviševića u Suhoj i turbe Mulla Hajdarije u Poljicu – kao simboli duhovnog autoriteta i kolektivnog identiteta ovog kraja.
Najstarije turbe na Planini duhovnosti nalazi se u Suhoj. Prema predanjima koje su mještani brižljivo sačuvali, a koje je još 1957. godine zapisao Osman Kasumović Bilježnik, podignuto je nad mezarom Ibrahima Derviševića, u narodu poznatog kao Abuka. Turbe je skromne drvene gradnje, okruženo starim mezarima bez tariha, što dodatno svjedoči o njegovoj starosti i značaju.
Narodna predanja Abuku pamte kao derviša, ratnika i čovjeka izuzetne duhovne snage. U tim kazivanjima on se pojavljuje kao učesnik ratova u dalekoj Rusiji, zarobljenik koji se, zahvaljujući znanju i vjeri, vratio kući, ali i kao zaštitnik zajednice čije su dove, prema narodnom vjerovanju, imale moć da utiču na ishod bitaka. Posebno mjesto u kolektivnom sjećanju zauzima izreka da „dokle god seže njegov pogled, neprijatelj neće osvojiti ove krajeve“, a s obzirom na položaj turbeta, pogled se zaista pruža prema Sprečkom polju i Modračkom jezeru.
Zapadno od Priluka, u Poljicu na području Lukavca, smješteno je turbe Mulla Hajdarije. Nad njegovim mezarom turbe je podignuto 2015. godine, ali su predanja o njegovom životu i djelovanju znatno starija. Smatra se da je živio u periodu od prve polovine 18. do početka 19. stoljeća te da je bio jedan od ključnih ljudi u vrijeme izgradnje Stare džamije u Poljicu 1805. godine.
U narodu je ostao zapamćen kao izuzetno učen i skroman čovjek, čije znanje nije bilo ograničeno formalnim obrazovanjem. Predanja govore o njegovim ibadetima na brdu Vis, o sabah-namazima klanjanim u osami prirode, ali i o dovama koje su, prema vjerovanju, pomagale vojnicima iz ovih krajeva u ratovima koje je vodila tuzlanska kapetanija. Titula „mulla“, koja mu je pridodana uz ime, u Bosni je označavala poseban stepen učenosti i poštovanja.
Zajedničko predanjima o Ibrahimu Abuki Derviševiću i Mulla Hajdariji jeste snažna veza između duhovnosti, historijskih događaja i lokalne zajednice. Iako se mnoga kazivanja ne mogu u potpunosti provjeriti historijskim izvorima, njihova vrijednost leži u činjenici da su oblikovala identitet prostora i način na koji su ljudi ovog kraja razumijevali vlastitu prošlost.
U vremenu u kojem predanja polako blijede, bilježenje ovakvih priča ostaje važno ne samo kao podsjećanje na prošlost, već i kao doprinos očuvanju nematerijalne kulturne baštine. Turbeta u Suhoj i Poljicu tako ne predstavljaju samo mjesta sjećanja, već i žive tačke duhovne mape Lukavca i šire regije.
Komentari