Ekonomski analitičari Admir Čavalić i Dženan Kulović u autorskom tekstu problematiziraju sve češću ideju da se visina minimalne plate veže za nivo stručne spreme, upozoravajući da takav pristup može proizvesti više nepravde nego pravičnosti.
Kako ističu, vrijednost rada ne određuje diploma, već doprinos koji pojedinac stvara društvu – kroz znanje, iskustvo, inovacije i sposobnost rješavanja problema. U nastavku prenosimo njihovu analizu.
Još je Aristotel upozoravao da je „najviša forma nepravde izjednačiti ono što je različito i razlikovati ono što je jednako“. Iako nastala prije više od dvije hiljade godina, ova misao danas se iznenađujuće jasno uklapa u rasprave o minimalnoj plati i njenom vezivanju za formalno obrazovanje.
Ekonomija, podsjećaju autori, počiva na jednom osnovnom principu – stvaranju vrijednosti. Kada se vrijednost stvara, društvo napreduje: rastu plate i penzije, jača socijalni sistem, a mladi ostaju u zemlji. Kada se vrijednost ne stvara, slijede stagnacija, siromaštvo i odlazak radno sposobnog stanovništva.
Još je Aristotel upozoravao da je „najviša forma nepravde izjednačiti ono što je različito i razlikovati ono što je jednako“. Iako nastala prije više od dvije hiljade godina, ova misao danas se iznenađujuće jasno uklapa u rasprave o minimalnoj plati i njenom vezivanju za formalno obrazovanje.
Ekonomija, podsjećaju autori, počiva na jednom osnovnom principu – stvaranju vrijednosti. Kada se vrijednost stvara, društvo napreduje: rastu plate i penzije, jača socijalni sistem, a mladi ostaju u zemlji. Kada se vrijednost ne stvara, slijede stagnacija, siromaštvo i odlazak radno sposobnog stanovništva.
Vrijednost stvaraju ljudi – radnici, poduzetnici, inovatori, freelanceri, zanatlije – svi oni koji svojim znanjem i sposobnostima rješavaju probleme i donose korist drugima. Antropolog James Suzman u knjizi Rad ističe da vrijednost nastaje tek onda kada naš rad postane koristan drugima, što je univerzalna istina starija od modernog obrazovanja.
Zato se, navode Čavalić i Kulović, savremena ekonomija odavno udaljila od ideje da je vrijednost rada jednaka uloženom trudu ili formalnoj kvalifikaciji. Nakon tzv. marginalne revolucije, vrijednost se posmatra kroz prizmu potrebe i koristi, a ne diplome.
Na tržištu rada presudan je doprinos – onaj ko stvara veću vrijednost, biva bolje nagrađen. Historija je puna primjera koji to potvrđuju. Da je vrijednost bila vezana za diplomu, Bill Gates ili Rockefeller nikada ne bi ostvarili ono što jesu. Isto važi i za brojne zanatlije, trenere, inovatore i preduzetnike koji bez visokog formalnog obrazovanja stvaraju ogroman ekonomski i društveni učinak.
Zato autori upozoravaju da vezivanje minimalne plate za stručnu spremu uvodi opasnu simplifikaciju i vodi ka pogrešnom shvatanju pravičnosti.
Tri ozbiljna problema takvog modela
Prema autorima, model minimalne plate po nivou obrazovanja nosi tri ključna problema:
- Destimulacija rada i učenja – ako papir garantira platu, a ne učinak, trud i zalaganje gube smisao.
- Potcjenjivanje iskustva – radnik s decenijama prakse postaje formalno „manje vrijedan“ od tek diplomiranog početnika.
- Bujanje lažnih diploma – kada diploma garantira veću platu, raste njena „tržišna vrijednost“, ali i prostor za korupciju u obrazovanju.
Takav sistem, navode, demotiviše najproduktivnije i nagrađuje prosječnost.
Autori podsjećaju i na staru priču iz Crne Gore o raspodjeli pomoći nakon suše, gdje je nagrada pratila snalažljivost i odgovornost, a ne formalni status. Iako surov na prvi pogled, princip je ekonomski jasan: nagrada prati doprinos.
Isto bi, smatraju, trebalo vrijediti i za tržište rada.
Zemlje s najfleksibilnijim tržištima rada – poput Švicarske, Danske i Nizozemske – ne vežu plate za formalno zvanje, već za rezultate i produktivnost. Upravo zato bilježe visoke plate, nisku nezaposlenost i stabilan rast.
Suprotno tome, rigidni sistemi koji insistiraju na formalnim kriterijima bilježe sporiji rast, slabiju mobilnost radne snage i veći jaz između obrazovanja i realnih potreba tržišta.
Na kraju, autori zaključuju da rasprava o minimalnoj plati nije samo ekonomsko, već i vrijednosno pitanje. Društvo koje mjeri ljude prema doprinosu potiče razvoj, inovacije i odgovornost. Društvo koje ih mjeri prema papirima – stagnira.
„U ekonomiji, kao i u životu, čovjek vrijedi onoliko koliko vrijednosti stvara drugima“, poručuju Čavalić i Kulović, podsjećajući da diploma može biti ulaznica, ali nikada garancija vrijednosti.
Komentari