U ulici koja vodi ka centru Lukavca izlozi su puni. Ne robe – već refleksije praznine. Nema gužve. Nema čekanja u kabinama. Nema ni onog osjećaja kada kupiš nešto „brendirano“, pa izađeš iz radnje s kesom u ruci, samo što nisi okačio to na Instagram. U Lukavcu, ako tražiš patike Nike, Adidas, New Balance ili Vans Off The Wall – jedina stvar koju ćeš pronaći su vrata auta, spremna da te odvezu za Tuzlu ili Gračanicu.
Grad bez izloga – ili bez vizije?
Lukavac, grad koji ima više od 40.000 stanovnika, brojne osnovne i srednje škole, aktivnu sportsku scenu i omladinu koja prati trendove, nema nijednu specijaliziranu radnju sa brendiranom sportskom i casual odjećom i obućom. Niti u jednoj prodavnici u gradu ne možeš kupiti originalne proizvode velikih globalnih marki koje se podrazumijevaju čak i u manjim sredinama.
U tržnim centrima – ograničen prostor, ograničena ponuda. Butici? Većinom se oslanjaju na uvoz iz Turske ili robu koja je inspirisana poznatim markama.
Građani, umjesto da troše novac u lokalnoj privredi, često se voze 15 minuta do BCC-a u Tuzli ili pola sata do Etne u Gračanici, jer “tamo ima sve”.
Ali… zašto Lukavac nema više?
Da li se mi to potcjenjujemo?
Postavlja se pitanje – je li problem u kupcima, ili u ponudi? Da li bi zaista niko ne kupovao kvalitetne brendove kad bi ih bilo? Ili smo kao grad možda postali toliko skromni da više ni ne vjerujemo da zaslužujemo pristojan šoping bez izleta u drugi grad?
Mnogi primjećuju i sociološki fenomen: postoji mišljenje da “nije poželjno kupovati u Lukavcu.” Kao da ljudi biraju druge gradove ne samo zbog ponude, već i zato da ne bi “bili viđeni” kako nešto kupuju lokalno. Kao da izbjegavaju sopstveni grad čak i kad je riječ o običnim stvarima – majici, patikama, kaputu.
I tako – novac odlazi. Navike odlaze. I polako – identitet grada odlazi.
Šta bi trebalo da se desi?
Za početak, Lukavcu treba moderan tržni centar, ozbiljnog kapaciteta i sadržaja. Ne samo za butike, već i za kafiće, igraonice, coworking zone – mjesta gdje će građani provoditi vrijeme, trošiti novac i osjećati se kao kod kuće.
Zatim, potrebna je inicijativa lokalne vlasti i poslovne zajednice da se omogući dolazak franšiza ili razvoj domaćih radnji koje će pratiti standarde brendirane prodaje.
I najvažnije – potrebna je promjena svijesti.
Kupovina u Lukavcu ne bi trebala biti plan B.
Trebala bi biti normalna, svakodnevna – dostojna građana koji znaju šta žele i koji više ne žele biti potrošači u tuđim gradovima.
A šta vi mislite?
Pišite nam u komentarima: Gdje vi kupujete odjeću i obuću? Šta vam nedostaje u Lukavcu? I zašto mislite da nas brendovi i dalje zaobilaze?
Komentari