Inicijativa kojom se traži prisustvo policije na pješačkim prelazima ispred škola sama po sebi je opravdana i potrebna. Sigurnost djece u saobraćaju ne bi smjela biti predmet rasprave, već standard koji se podrazumijeva. Međutim, način na koji je ova tema plasirana u javnost otvara određena pitanja, posebno u kontekstu izborne godine.
Zastupnica koja je pokrenula inicijativu dolazi iz stranke koja učestvuje u vlasti na kantonalnom nivou, ima uticaj na rad Ministarstva unutrašnjih poslova, ali i učestvuje u vlasti na lokalnom nivou, uključujući Lukavac. Upravo zato djeluje neobično da se institucijama koje su pod političkom kontrolom iste strukture upućuju javni apeli i „pozivi na hitnu reakciju“, kao da je riječ o nekoj drugoj, nepovezanoj vlasti.
Umjesto jasnog odgovora na pitanje zašto ova praksa već nije uvedena sistemski, dok ista politička većina godinama učestvuje u upravljanju, javnosti se nudi narativ u kojem se odgovornost prebacuje na operativni nivo – policijske stanice, službenike i lokalne prilike. Time se stvara utisak političke angažovanosti, ali bez preuzimanja pune političke odgovornosti.
Dodatni problem je insistiranje na poruci da „to nije političko, nego ljudsko pitanje“. Organizacija policijskog rada, raspodjela resursa i postavljanje prioriteta u radu institucija jesu političke odluke. Njihovo predstavljanje kao nepolitičkih ne doprinosi rješenju, već služi izbjegavanju odgovornosti za dosadašnje nečinjenje.
U izbornoj godini, ovakav pristup neizbježno djeluje kao populistička komunikacija: Bira se tema s kojom se svi slažu, koristi se emotivno snažan jezik, ali se izbjegava ključno pitanje – zašto problem nije riješen ranije, dok su za to postojali i nadležnost i politička moć.
Sigurnost djece zaslužuje dosljednu i trajnu institucionalnu praksu, a ne povremene inicijative koje se pojavljuju tek kada politički kalendar to učini pogodnim.
Komentari