Trideset i pet godina s rokovnikom, diktafonom, nekada ranije i s fotoaparatom, “špartam” po stadionima i gradovima “od Triglava do Đevđelije”. Skoro da nema grada u Bosni i Hercegovini, a da barem jednom nisam bio na nekoj utakmici lokalnog kluba, pišu Sportske.ba
S jednakim žarom sam pravio priče iz malih mjesta kao i dok sam s kolegom Emirom Delićem pravio “čeku” Zlatanu Ibrahimoviću. Bilo je to 2004. godine, kada je Ibra došao na odmor u Novalju. Iako se još igralo Evropsko prvenstvo, brojni su svjetski novinari napustili Portugal i krenuli u potragu za Ibrahimovićem. Delić i ja, tada radeći u Dnevnom Avazu i Avazovom Sportu, pronašli smo Zlatana.
Nakon čudesnog gola Italijanima mogao je na Floridu, Ibizu i druge svjetske destinacije, a on je došao kod tetke u običnu dvospratnicu kraj ceste – jednim krakom vodi ka plaži, a drugim prema središtu grada…
Ovo nije priča o Zlatanu. Kroz novinarsku karijeru sretao sam, između ostalih, Pelea, Maradonu, Ronalda, Mesija, Bekenbauera, Elbera… Svaki susret je priča za sebe.
Iz argentinske Córdobe otišao sam dva dana poslije u Hrasnicu pratiti utakmicu Famos – Iskra Bregava. Premda sam samo 2-3 dana boravio u hotelu s pravim Ronaldom, s jednakim sam adrenalinom radio “domaću zadaću”, izvještavao s utakmica Olimpika, Famosa, pratio treninge Želje, najavljivao atletski Miting solidarnosti, Vivićita miting.
Pupo i Camel
Tako se radilo u to vrijeme. Danas, novoj generaciji mlađih novinara to je gubljenje vremena. Kada se vodi grčevita borba za lajk, za posjetu koja se diže sponzoriranjem, odlazak u Puračić je “sizifovski” posao. Koga zanima tamo neki igrač koji je igrao osamdesetih godina u jugoslovenskoj ligi?
Već neko vrijeme namjeravao sam u Puračiću potražiti Rifata Mehinovića. U zlatno doba bh. nogometa, jednog od najboljih centarhalfova u ligi. “Kojo”, nadimak po kojem ga svi znaju, igrao je sjajno za Slobodu i Prištinu.
Nije to bio klasični udžbenički intervju. Nije Meho tražio unaprijed pitanja, niti autorizaciju. Čak mu nisam najavio da ću doći. Kao što nisam svojevremeno ni Ibrahimoviću. A kolega Delić i ja tog smo jula napravili svjetski ekskluziv…
Bio sam u Kalesiji na humanitarnoj utakmici koju su prijatelji Esmira Hasanovića organizirali za svog “Pireta” – da ga podrže u borbi za život.
Nazvao sam Mehinovića da dogovorim kafu.
– Evo me u Živinicama… Kupujem sa ženom neka vrata. Hajd da se nađemo u pečenjari Pupo… – predložio je Mehinović.
Pečenjara. Vrlo obećavajuće. Dok se vozim, ponovo zove Rifat:
– Ne radi kod Pupe… Hajde u “Camel”. To je u centru Puračića…
Kraj ceste koja vodi prema centru pitome čaršije, gdje desetljećima džamija i crkva gledaju jedna na drugu, iz citroena nam je mahnuo i pokazao kuda da vozimo…
– Hajd za mnom! – potom me dočekao ispred kafane. Prave domaće kafane. Gdje svraćaju lokalni mještani, poslovni ljudi, slučajni prolaznici…
Meho nas dočekuje nasmijan. Iznenađen da ga se neki novinar sjetio nakon dva-tri desetljeća.
– Kome sam ja interesantan? – počinje dobro raspoloženi Mehinović.
Dok vrtimo film od Puračića, utakmica na Tušnju, pa života u Prištini, uživamo u muzici iz kafane.
Pjeva, čini mi se neki od Zdravkovića. Novica, haman…
“Naviko sam ja da živim… Danju spavam, a ludujem noću…”
Povremeno, uz njegovo odobrenje, uključim kameru. Miješaju se taktovi muzičkih hitova, baš oni iz osamdesetih, kada je Meho bio neko i nešto u jugoslovenskom nogometu.
– S porodicom živim ovdje u svom Puračiću. I kad je bilo najteže, nisam nigdje otišao. A mogao sam. Ne žalim se, – priča Rifat.
Ostali sadržaj možete pročitati na portalu Sportske.ba klikom ovdje.
Komentari