Znate ono kad kažu: „Ne znaš ti ko je bio plej u raji!“ E pa zna, zna BiH, zna i pamti. A plejmejkera, krila i centara u politici k’o u priči. Taman da sastaviš dvije reprezentacije i još ti ostane za rezervu i jednog selektora-volontera. I sad, u zemlji gdje se ni plastificirana lopta ne kotrlja po parketu bez debele politike, imamo fenomen: košarka nam je na aparatima, a politika puna bivših košarkaša. Jel to ona “dijagnoza bez terapije”? Ili samo naš balkanski zen?
Jer nije vic. Elmedin Konaković, nekad košarkaš, danas ministar i politički MVP – šutira s distance, asistira i van službenog terena, te zakucava po press konferencijama. Njegov saborac Samir Avdić, bivši reprezentativac, sad u ofanzivi za mjesto gradonačelnika Sarajeva. Igor Stojanović iz SDP-a, čovjek koji zna šta je pick and roll, sad igra tvrdu političku utakmicu. A tu je i predsjednik Skupštine TK Žarko Vujović još jedan bivši igrač koji je, umjesto trice, sad zadužen za trostruke sjednice.
A gdje je tu košarka? U ponoru. Košarkaški savez BiH se ponaša kao da igra bez trenera, bez taktike, bez lopte. Samo imamo tribine na kojima sjede bivši igrači, sad političari, i gledaju kako parket gori. Šuti se o propustima, šuti se o dugovima, a kad se i ne šuti priča se samo u frazama tipa: “Radimo na sistemskim rješenjima”. A kad čuješ to, znaj da neće biti ni sistema ni rješenja.
Zamislite da imamo ovoliko bivših učitelja u politici, možda bi nam škole bile bolje. Ili bivših rudara možda bi rudnici radili. Ali kod nas, što više bivših košarkaša u politici, to manje košarke ima u stvarnosti. K'o da je neko pobrkao teren i salu umjesto parketa, beton; umjesto publike, stranačke baze; umjesto poena, politički poeni.
I nije ovo napad na sportiste u politici naprotiv. Neka ljudi. Neka koriste autoritet, popularnost i timski duh. Ali je pitanje gdje su kad treba pomoći sportu iz kojeg su izrasli? Gdje su kad se juniorski timovi voze po pet zemalja busom, jer nema para za avion? Gdje su kad treneri volontiraju, a djeca nemaju ni lopti ni sala?
Eto, u BiH sve može, pa i to da ti sport postane poligon za regrutaciju političara, ali politika nikad ne postane alat za spas sporta.
I zato: spasa nam nema, ali propasti nećemo imamo dovoljno bivših košarkaša da odigramo produžetke. Samo da neko nacrta akciju. I da konačno neko zakuca. Za sve nas.(E.K)
Komentari