Premijer Vlade Tuzlanskog kantona Irfan Halilagić, uz saglasnost ministra Žilića, u javnim istupima rast broja putnika na tuzlanskom aerodromu predstavlja kao pokazatelj uspjeha i razvoja.
U takvom narativu, masovni odlasci građana dobijaju obrise „turističkog potencijala“, kao da se govori o ljetnim destinacijama, a ne o pisti s koje se svakog jutra odlazi zbog nužde.
Takva slika zvuči gotovo nadrealno. Kao da je riječ o Palma de Mallorci, a ne o aerodromu s kojeg ljudi lete prema Dortmundu, Beču ili Memmingenu – ne zbog odmora, nego zbog plate. Ako je to turizam, onda je i prinudni odlazak egzotično putovanje, a suza majke na ispraćaju tek još jedan „suvenir“.
Jer, nisu to nikakvi turisti. To su ljudi koji odlaze da bi radili ono što ovdje ne mogu dostojno naplatiti: da peru tuđe sudove, čuvaju tuđu djecu, grade tuđe fabrike. To su djeca koja prve riječi uče na jeziku koji nije maternji i porodice koje se razdvajaju ne zbog želje, nego zbog ekonomske nužde. To je narod koji ne odlazi uz pušku, nego uz pasoš, radnu vizu i obećanje da će se možda jednog dana vratiti.
Dok se vlast fotografiše uz presjecanje vrpci i govori o rekordima aerodroma, građani se fotografišu s koferima od 23 kilograma. Toliko, po pravilima aviokompanija, stane jednog života. U tih 23 kilograma ljudi pakuju Bajram i Božić, majčinu pitu, očev zagrljaj i djetinjstvo koje ostaje iza njih. Taj se teret u statistici zove „broj putnika“.
Nenormalno je uspjeh mjeriti punim avionima, dok su škole praznije, igrališta tiša, a kuće po Lukavcu, Banovićima i Kalesiji zaključane. Nenormalno je govoriti o razvoju kroz aerodromske brojke, a ne vidjeti kilometre koje svakodnevno rastegnu između roditelja i djece, muževa i žena, unuka i djedova.
Zbog takvog pristupa danas živimo u stanju čekanja: čeka se godišnji odmor da se vidi porodica, čeka se pasoš, čeka se termin za povratak. Tuzlanski kanton postao je čekaonica za Evropu, a aerodrom mjesto s kojeg se odlazi jer se ovdje ne vidi perspektiva.
Zato prestanite masovne odlaske predstavljati kao turistički uspjeh. Turizam podrazumijeva povratak. Ovdje se ljudi vraćaju umorni, s bolovima u leđima i zarađenim novcem kojim krpe rupe koje su institucije ostavile. Turista putuje jer želi; naš čovjek putuje jer mora.
I kada sljedeći put budete brojali putnike i predstavljali to kao napredak, imajte na umu da brojite rastanke, a ne dolaske. Da svaka ta brojka predstavlja porodicu razdvojenu ekonomskom stvarnošću. To nije statistika. To je ogledalo politike. I u tom ogledalu, ono što se vidi – nije uspjeh, nego poraz.
Komentari