Decenijama su čekali. I decenijama su slušali obećanja. Most će biti, govorio je jedan načelnik. Biće, potvrđivao je drugi. Biće, ali samo ako budemo složni, dodavali su treći. I biće, eto, konačno!
Jučer je, ljudi moji, počela završna faza izgradnje mosta na rijeci Jali. Mosta koji ne spaja samo obale, nego i sudbine, nade i živote. Biće to betonski rukav pružen između dva grada, između Lukavca i Tuzle, između Bistarca, Bokavića, Poljane i Kiseljaka.
Neko će reći to je samo most. Komad betona i željeza. Ali, nije. To je simbol. To je kraj jednog iscrpljujućeg čekanja i početak nečega što bi moglo biti bolje, ljepše, smislenije. Taj most nije samo betonska konstrukcija, on je rješenje za stotine ljudi koji su decenijama krčili put kroz blato, zaobilazili rijeku, premošćavali život kako su znali i umjeli.
Most na kojem su odrasle generacije obećanja
Ovaj most se ne gradi samo sada. On se gradi već pedeset godina, ali ne u betonu, nego u glavama ljudi koji su ga zamišljali. Svaka nova vlast, svaka nova garnitura, svaka nova izborna kampanja donosila je isti scenarij: biće most! Biće, samo još malo!
I tako su ljudi odlazili, selili se, umirali. Most su gledali u snovima, ali ne i u stvarnosti. Djeca su rasla s pričama o njemu, kao da je mit, nešto između legendi o zmajevima i stvarnosti u kojoj se noge kvase u vodi svaki put kada kiše malo ozbiljnije padnu.
A onda, evo ga! Sa 600.000 konvertibilnih maraka u džepu, pod kišom betona i armature, most raste. Finansiraju ga Vlada Federacije BiH i Grad Lukavac, kao da pokušavaju kupiti oprost za decenije čekanja.
Most kao šansa
Nije ovo samo pitanje prelaska s jedne obale na drugu. Ovo je pitanje dostojanstva. Jer, kada imate most, imate i put. Kada imate put, imate prilaz parcelama, puteve koji vode ka domovima, mogućnost da život ne izgleda kao vječita improvizacija.
I zato ovaj most nije samo vijest. On je priča o upornosti, o ljudima koji nisu odustali. O ljudima koji su znali da su zaslužili više od čamaca, od improvizovanih mostića, od zaobilaznih puteva koji vas vode nikuda.
Za nešto više od mjesec dana, kažu, radovi će biti gotovi. I tada će ljudi konačno stati na most koji su čekali cijeli život.
A onda? Onda će se možda, samo možda, neko sjetiti da mostovi nisu samo betonske strukture. Da oni nisu samo projekti za političke govore i predizborne kampanje. Možda će neko shvatiti da je svaki most – most ka boljem životu.
Samo, da ne čekamo opet pedeset godina na sljedeći.
Komentari