Premijer Tuzlanskog kantona, Irfan Halilagić, čovjek koji je nekada nosio epitet „mladog i perspektivnog“, danas stoji na čelu Vlade koja se u narodu odavno naziva „Gepek Vlada“.
Ta sintagma nije nastala slučajno; ona je simbol moralnog i političkog posrnuća jedne vlasti koja je izgubila svaki kontakt s realnošću, a naročito s narodom koji ju plaća.
Pod njegovim krovom, u istom tom kantonu, događaju se ubistva, femicidi, i slučajevi seksualnog iskorištavanja maloljetnica, dok institucije koje bi trebale štititi najslabije šute. Šute jer ne smiju, jer se boje, jer su dio sistema koji je obolio od vlastitog straha.
Halilagić, premijer bez političke kičme i bez moralne odgovornosti, ne smije se pojaviti pred medijima. Nema ni hrabrosti ni znanja da odgovori na pitanja koja vrište iz stvarnosti o zlostavljanoj djeci, o nesposobnim ministrima, o kantonu koji tone u apatiju.
Umjesto toga, šalje saopštenja „polirana“ pomoću vještačke inteligencije, koje zatim objavljuju mediji nagrađeni grantovima njegove Vlade.
To nije komunikacija to je kukavičluk.To nije politika to je sistem zataškavanja i laži.
I dok javnost traži odgovore, a roditelji djece iz tuzlanskog Doma traže pravdu, Halilagić i njegovi „koalicioni partneri iz gepeka“ održavaju sastanke iza zatvorenih vrata, uvjeravajući jedni druge da će sve proći, kao i dosad.
Ali neće.
Ne može više proći.
Jer ono što se desilo što se dešava pred našim očima nije samo propust institucija, nego propast morala. Kada vlast izgubi sposobnost da osjeti stid, tada više ne postoji ni država, ni društvo, ni nada.
Premijer Halilagić danas je simbol tog sunovrata. Čovjek koji je mogao biti nada, postao je metafora za kukavičluk, za nečinjenje, za vlast koja služi sama sebi.
I zato pitanje više nije hoće li pasti „Gepek Vlada“.
Pitanje je koliko još sramote može podnijeti Tuzlanski kanton prije nego što shvati da ovakvi ne mogu voditi ni mjesnu zajednicu, a kamoli narod. (E.K)
Komentari