Vijenac i pećina Šalentra (Planina Vijenac, sa šumama Svatovca i Dubrave)

Nastavljamo putovanje „Planinom duhovnosti“. Ispod dubokih naslaga historije otkrivamo jedinstveni duhovni pejzaž. Centralno mjesto na našem putovanju zauzima vrh planine Vijenac, po kojem smo i cijeloj planini dali ime: Planina Vijenac, sa šumama Svatovca i Dubrave.

Od bogumilskog zborišta do muslimanskog Dovišta

Dominantno uzvišenje koje se nalazi između općina Lukavca i Banovića je planinski vrh Vijenac, sa nadmorskom visinom od 619 m. Na njegovom vrhu, kako je zapamćeno, nalazio se ogroman hrast. U podnožju izvire rijeka Strojina koja se probija između orahovičke Gradine, Kućerina i Klisova. A u Jaruškama, koje se naslanjaju na Vijenac, postoji i pećina kao i u obližnjem Borovcu.

Ime Strojina se može i treba povezati sa duhovnim vođstvom Crkve bosanske (bogumilima). Na čelu bosanskih bogumila stajao je did, a poslije njega su, po hijerarhiji, bili gosti i starci koji se zajedničkim imenom nazivaju Strojnici!. U nauci je dokazano da su se bosanski bogumili okupljali na planinskim uzvišenjima i vrhovima, imali su i skromne obredne kuće koje su nazivane hiže, ali isto tako, u literaturi postoje i mišljenja, da su imali i druge objekte u kojima su boravili i učili bogumilske doktrine. Sve upućuje na zaključak da je u ovoj Planini Vijenac sa šumama Svatovca i Dubrave upravo bilo značajno duhovno središte bosanskih bogumila.

Dakle, u blizini Dovišta Svatovac (Poljice) i Dovišta (Srnica-Treštenica), nalazi se planinski vrh Vijenac (Jaruške). Ovo uzvišenje sa nadmorskom visinom od 619 metara je dominantno u odnosu na sva okolna brda. Danas se tu nalazi kamenolom kamena krečnjaka. Međutim, prema kazivanju Ešefa Smajlovića; a što je on saznao od Galamić Mevlije iz Treštenice (stare oko 80 godina), upravo na vrhu Vijenca se nalazilo dovište. Prema kazivanju, Mevlija je posjećivala dovište na Vijencu. Tada je zapazila da je na samom vrhu postojao veliki hrast.

Muhamed Hadžijahić je svojevremeno posebno istakao važnost starog hrasta na sličnim lokalitetima. Pri tome je Hadžijahić zapazio i uočio važnost prisustva i pećina. U blizini Vijenca nalazi se pećina u Borovcu u kojoj izvire ponornica Ponikva. Ispod Vijenca izvire rijeka Strojna. Također, u blizini Vijenca u Jaruškama identifikovana je pećina koja se naziva Šalentra.

Nadalje, uvidom u nazive lokaliteta u ovom planinsko-brdskom masivu i razmatrajući toponime, komparirajući ih sa drugim izvorima, sa sigurnošću možemo konstatovati da je cijela regija u svojoj prošlosti bujala životom. Također možemo ustanoviti da je ovaj kraj bio onovremeni duhovni centar šire regije, ali je imao i važnu administrativnu i vojnu ulogu u prošlosti.

Muhamed Hadžijahić je kroz svoje radove iznio brojne primjere dovišta koja se naslanjaju na ranije srednjevjekovne i bogumilske tradicije. Analizirajući Hadžijahićeve radove, i sprovodeći detaljna terenska istraživanja u “Planini duhovnosti”, konsultirajući dostupne izvore kao i usmene predaje, bez ikakvih dilema se nameće zaključak da se dovišta: Dovište (Srnica), Svatovac (Poljice) i Vijenac (Jaruške) naslanjaju na ranije, po svemu sudeći, bogumilske tradicije. Naime, Mrko ili Kaursko greblje se naslanja na Dovište na Srnici. Također, u blizini Dovišta je Gradina Tulovići, a u njenom podnožju je sagrađeno turbe u kojem je, prema predaji, mezar paše Misirlije koji je poginuo u vrijeme fetha i osvajanja Gradine. Starih nišana, po svemu sudeći iz prvih decenija prihvatanja islama, prema kazivanjima, ima uokolo Dovišta. Radi se, dakle, o jasnim nalazima iz nekoliko kulturnih slojeva.

Dovišta na Svatovcu, Vijencu, Dovištu (Srnica) su u srednjevjekovnom razdoblju, po svemu sudeći, bila bogumilska molitvišta/zborišta. Taj kult planinskih vrhova i uzvišenja je poznat u literaturi, a često se spomene kao primjer i vrh planine Konjuh koji se također naziva Dovište, a što je i bio do kraja Drugog svjetskog rata. Na to je ukazao i Ivo Pilar koji je primijetio da su muslimani Kladnja i okoline prvog utorka iza Aliđuna dolazili na vrh Konjuha gdje su obavljali dovu. Slične primjere kulta vrhova nalazimo na planini Trebević, Treskavici, Visočici, te vrhovima u Vareškoj općini: Hum, Budoželjska i Ilečka planina… Brojni su primjeri za to, a sada evo pridodajemo i ova tri naša dovišta. Također, primijetit ćemo, posebno su bile raširene kišne dove. Zapravo, u “Planini duhovnosti” kako nas upućuju izvori, održavane su kišne dove. U Srnicama i Vijencu, zbog snažnih predislamskih tradicija održavane su dove utorkom “utorkovače”. U drugim krajevima, po prihvatanju islama, ali i zbog drugih događaja o kojima smo pisali u ovom ciklusu, dove su se prestale održavati utorkom i održavane su ponedjeljkom. Međutim, koliko je fenomen dova i dovišta u “Planini duhovnosti” bio dubok i općeprisutan, najbolje govori sljedeći izvor.

Naime, u Glasniku kulturno prosvjetnog društva Gajret, broj 1-2, godina XXI, iz 1940. godine, imamo dragocjene zapise o Priluku i ostalim mjestima iz „Planine duhovnosti“. Posebno su interesantni zapisi koji se odnose na dove i njihov značaj koje one imaju za lokalno stanovništvo. Autori teksta konstatuju da su dove, naročito, uobičajene u ovom srezu, te nastavljaju:

„…Dove se sastoje u tome da se u vremenu od mjeseca maja do konca avgusta, u gotovo svim selima drže skupovi oko džamija, gdje obično govori (vazi) imam, a poslije toga se čini dova za kišu (a godina može čak i da bude kišna-to im je svejedno-one se ipak odžavaju). Održavaju se samo ponedjeljkom i utorkom. U te dane seljaci napuštaju posao i u grupama idu po sat, dva, do šest i osam sati hoda…“.

Prema toponimiji i istraživanjima, možemo konstatovati da je Planina Vijenac bila centar onovremene duhovnosti. U zadnjim decenijama srednjevjekovne bosanske države, doći će do progona i potiskivanja bosanskih bogumila; pripadnika crkve bosanske, i istovremeno dolazi, u ovim krajevima, do prisustva predstavnika zapadne crkve. Počevši od 1463. pa do 1512. godine, na ovoj planini; punih pet decenija, trajao je intenzivan front i sudar nadirućih osmanskih armija i Srebreničke banovine pod Ugrima.

Pećina Šalentra

Važnost prisustva pećina, kod drevnih molitvišta; po prihvatanju islama: dovišta, kako smo ranije naveli, ustvrdio je i Hadžijahić. Dana 18. januara, ponovo sam krenuo u Planinu Vijenac putem od Poljica, kroz Svatovac, pored Vijenca i do obližnjih Jarušaka. Na toj nadmorskoj visini uočavam veće nanose snijega. Dolazim do mahale Alići i upoznajem divnog čovjeka Rasima Alibašića (star 67 godina) koji, odmah, pošto je saznao razlog moga dolaska, prihvata da me odvede do pećine Šalentre. Pećina Šalentra je situirana jugo-zapadno od Vijenca. O njoj imamo nekoliko informacija od Bilježnika, kao i identifikaciju o njenom postojanju od nekolicine drugih autora. 

Dok se probijamo kroz šumu ljubazni Rasim me odvodi do Krša, odakle se pruža jedinstven pogled, sa vrletne litice, na kanjon Turije. Rijeka Turija, obogaćena snjegovima, probija se u dolini kroz Sklopove. Prizor je jedinstven i ostavlja bez daha. Ujedno to je i krajnji obod Planine Vijenac; preko rijeke Turije nastupaju drugi brdsko-planinski masivi: brdo Ostrić, te planina Vrana u daljini…

Teško prohodnom stazom, probijamo se do pećine Šalentra. Ulaz u pećinu je situiran uz liticu, odakle se pruža pogled na kanjon Turije. Iznad pećine se nadvila ogromna stijena. Rasim ostaje ispred pećina a ja ulazim u nju. Ulaz je prostran, ali poslije svega nekoliko metara, morao sam puzati da bih ušao u jednu veću prostoriju, a zatim i u drugu. Nanosi zemlje; pretpostavljam od divljih životinja, sprečavaju me da idem dublje. Pažljivo pregledam dostupnu unutrašnjost. Snimam nekoliko fotografija i, ponovo puzeći, vraćam se nazad. Na ulazu dočekuje me ozareni Rasim. Pažljivo pregledam lokalni teren, analiziram toponimiju, slušam kazivanja mog vodiča…

Sada, u tišini i dubini noći, kada sređujem utiske, nameće mi se nekoliko zaključaka. Pećinu Šalentru, zbog blizine i jedinstvenosti prostora, treba posmatrati u sklopu molitvišta na Vijencu; kasnije dovišta. Pa gotovo, sa sigurnošću se može konstatovati, da je pećina kod bosanskih bogumila, imala poseban duhovni značaj i bila bogumilsko kultno mjesto.

U vrijeme, dok je front između Osmanlija i Ugara trajao, pećina je, čini se, imala i vojni značaj. Te se u njoj spravljao ili skladištio barut odnosno „šalitra“. Po prestanku fronta, i sloma Srebreničke banovine, kroz period postepenog prihvatanja islama, u islamskom duhovnom ozračju, na Vijencu se nastavljaju održavati dove „utorkovače“ uz, što su izvori posebno naglasili, prisustvo derviša. Tada, mislim, pećina Šalentra postaje mjestom u kojem, tragajući za dubokim spoznajama, povremeno borave derviši.

Bilješke:

Uzgred, u Poljicu, postoji put sa većim usponom koji se naziva Graljevac. Međutim, možda se zapravo radi o putu koji se izvorno nazivao Kraljevac?, op. aut. O pojmu i značaju toponima „Kraljevac“ vidjeti u: Vlajko Palavestra, Historijska usmena predanja, Buybook-Sarajevo, Most Art-Zemun, 2004, 40.

Podaci od Ešefa Smajlovića, a prema kazivanju Galamić Mevlije (stare oko 80 godina). Također, Kadrić Đulaga (rođen 1946.), pričao mi je kako je njemu kazivala njegova majka Šaha (koja je bila 1902. godište) da su na dove na Vijenac dolazili derviši, op. aut.

Muhamed Hadžijahić, Još jedno bogumilsko-islamsko kultno mjesto, 257-274., 265.

Vidjeti: Muhamed Hadžijahić, Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini, Sarajevo 1991., 88-89.

Suadin Strašević, Vjerske prilike u srednjovjekovnoj Bosni i prihvatanje islama na njenom tlu, djl „Europrint“, Banovići 1999., 76-77.

Glasnik kulturno prosvjetnog društva Gajret, broj 1-2, godina XXI, iz 1940. godine.

Rasim Alibašić iz Jarušaka (star 67 godina)