Nekada je konkurs bio javna stvar. Objavi se, prijaviš se, položiš test, dobiješ posao. Danas? Konkurs je privatna pozivnica. Kao da organizuješ svadbu, pa zoveš samo one koji ti ne pokvare računicu. Samo kuma, amidžića i jaranovog sina. Ostali? Neka se slikaju.
U Lukavcu, širom Tuzlanskog kantona i naše Bosne i Hercegovine, to je postao standard. Nema više konkursa za sve. Samo za “odabrane”. I to ne na osnovu znanja, već po lojalnosti. Lojalnosti partiji, načelniku, direktoru, predsjedniku mjesne zajednice ili tetki koja zna s kim treba pričati.
A sve se to radi fino, kulturno da izgleda legalno. Oglas se objavi u petak u 16:30, na trećoj stranici službenog glasnika, između javne nabavke toalet papira i obavijesti o zamjeni stolarije. Rok prijave dva dana. I gle čuda javlja se samo jedan kandidat. Pogodite ko? Pa “naš”.
Taj “naš” je već odavno znao za konkurs. Ima pripremljenu dokumentaciju, već je proveo sedmice u kancelariji na “praksi”, zna lozinku od WiFi-ja i ima ključ od WC-a. I kad se pitaš kako je to moguće nije ni važno. Važno je da znaš gdje živiš.
Zato mladi i odlaze. Ne zbog plata. Ne zbog uslova. Već zbog osjećaja da je sve unaprijed namješteno. Da ovdje ne postoji ni pravda, ni prilika već samo “oni” i “njihovi”.
Ali vjetrovi se mijenjaju. Lisice su se pomjerile s mrtve tačke. I više niko nije miran. Jer svi znaju da, kad padne jedan “kandidat s internog oglasa”, povlači za sobom cijeli lanac.
I neće se moći više šaptati po hodnicima “to je posao za kćerku odbornika”. Neće više moći partijska knjižica vrijediti više od fakultetske diplome.
Jer, prijatelji, ako iko treba da se boji konkursa onda to treba da budu oni koji su ih do sada pisali za sebe.
I zato ne pitam više hoće li se stvari promijeniti. Pitam:
Ko je sljedeći?
Komentari