Odmaralište na Vijencu je mjesto koje je nekada dnevno okupljalo i po nekoliko desetina ljudi. Mjesto je koje, kad bi imalo sposobnost da priča, otkrilo događaje koje su sami ljudi zaboravili. Bilo je mjesto oduška radnicima, zemljoradnicima, zanatlijama, i svim ljudima koji su uživali u lijepom provodu i posebnim druženjima. Ako osluškujete tišinu koja danas okružuje Vijenac, još uvijek možete čuti pjesmu, dječiji smijeh i zveckanje čaša. Danas više nema ni traga tome – samo praznina u kojoj je nekada kucalo srce zajedništva. Ipak, osjeti se onaj topli duh prošlosti kao da i samo tlo pamti korake, a vjetar nosi šapat onih dana koje vrijeme pokušava zaboraviti. Ostaje samo uspomena – tiha, ali neizbrisiva, urezana duboko u dušama onih koji su tu živjeli, radovali se i voljeli.
Piše: Dino Smajlović
Odmaralište Vijenac izgrađeno je sredinom 50-ih godina prošloga stoljeća u sklopu razvoja društvene infrastrukture grada Lukavca. Bilo je jedno od omiljenih izletišta radnika u Tuzlanskom kantonu tokom perioda bivše Jugoslavije. Smješteno u prirodnom okruženju, služilo je kao mjesto za odmor, druženje i proslave, posebno tokom praznika poput prvog maja. Odmaralište je bilo u funkciji do početka 90-ih godina, kada je prestalo sa radom usljed ratnih dešavanja i kasnijih ekonomskih promjena.
Od tople hrane do toplih uspomena
Jusuf Mujkić, tada mladi radnik, karijeru je započeo upravo ovdje. “Zaposlio sam se 1975. i tu sam ostao do penzije”, prisjeća se Mujkić. U to vrijeme, hrana se u firmu dostavljala baš iz radničkog restorana koje se nalazilo u odmaralištu. Prema rječima sagovornika sobe su bile pune, a vikendom je mjesto vrvjelo od ljudi.Odmaralište je imalo osam soba, dvije sale – malu i veliku, sa šankom, kuhinjom i kancelarijom. U podrumu su bile smještene kotlovnica, vešeraj i magacin. “Hrana je bila odlična, imali smo bonove za topli obrok koje smo koristili tu. Dođeš na ručak, pa ostaneš na druženju, ponekad i do kasno u noć“ -dodaje Mujkić.Pored objekta nalazilo se igralište i jezero, omiljeno odredište za šetače. “Do jezera je vodila pješačka staza. Subotom i nedjeljom sve sobe su bile popunjene”, govori on. Sindikati su organizovali boravke radnicima od po deset dana, a mjesto je bilo i centar radnih akcija iz okolnih sela.Napočetku rata, sve se mijenja. Vojska se useljava, a kasnije objekat propada. “Zajedno s komšijominicirao sam prije par godina rušenje ostataka. Objekat je bio u jako lošem stanju – urušeni krovovi, bez nadzora i ograđivanja, pa je postao potencijalna opasnost za okolinu”,kaže Mujkić. Nažalost, ne postoji interesi privatnih investitora za obnovu, Mujkić smatra da je povratak starog sjaja malo vjerovatan. “Firme koje su odgovorne to sigurno neće raditi. Jedino ako neka privatna firma dobije koncesiju.”Sjećanje na Vijenac i dalje živi među bivšim radnicima. “Uvijek je bilo anegdota. Poslije posla bismo dolazili redovno. Bio je to drugačiji život”, zaključuje Mujkić.
Prema dostupnim informacijama, pozornica ovog nekada izuzetno popularnog odmarališta ugostila je brojne legendarne izvođače i muzičke sastave. U zlatnim danima odmarališta Vijenac, publiku su oduševljavali vrhunski nastupi, među kojima se posebno ističe koncert Željka Bebeka – jednog od najprepoznatljivijih i najvoljenijih pjevača s prostora bivše Jugoslavije. Uz njega, atmosferu su dodatno zagrijavale i poznate muzičke grupe poput COD-a i Formule 4, koje su ostavile snažan pečat na muzičkoj sceni tog vremena.
Ruševine koje su nam bile djetinjstvo
Mladi stanovnik ovog mjesta Ajdin Zejnilović prisjeća se vremena kada je mali napušteni restoran u bio poprištedječije igre, smijeha, ali i prve lekcije iz parkoura. Iako je objekt bio samo sjenka svoje prošlosti, za Ajdina i njegovu generaciju predstavljao je svijet mašte i slobode.„Što se tiče restorana, nažalost nisam imao priliku da živim u vrijeme kada je radio, ali sam ga zatekao dok je još postojao. Bila je to velika ruševina, ali nama kao djeci bila je interesantna“, započinje Ajdin. „Svakodnevno smo igrali žmiurke, skrivali se po sobama, djevojčice su glumile kuharice i konobarice…“Upravo taj prostor – napušten, ali pun potencijala u dječijim očima – bio je mjesto gdje je Ajdin naučio prve pokrete parkoura. „Na tom restoranu sam naučio skakat’ i penjat’ se. Skakao sam s prozora 3-4 metra visine“, kaže kroz smijeh, prisjećajući se djetinjih ludosti.No, vremena su se promijenila.„ Cijelo mjesto se promijenilo prvenstveno rušenjem restorana. Mještani su se počeli iseljavati a samim tim i moji prijatelji. Iako je selo bilo malo, sada je svedeno na minimum – od 13 velikih porodica, sada nas ima samo 13 stanovnika“, govori Ajdin, sumorno opisujući današnju stvarnost. Ipak, ističe da ljudi i dalje povezuju to mjesto s nekim lijepim uspomenama, iako u mnogo manjoj mjeri.Njegova sjećanja svjedoče o jednoj generaciji koja je u ruševinama pronašla djetinjstvo – puno igre, rizika i maštovitosti, ali i o stvarnosti koju polako pojede zaborav.
I dok danas na Vijencu vlada tišina, uspomene onih koji su ovdje živjeli, radili, slavili i sanjali, ne iščezavaju. One se prenose tiho – kroz sjećanja, kroz priče koje stariji još uvijek pričaju, i kroz dječiji smijeh koji je nekad odjekivao među ruševinama. Vijenac možda više nije mjesto okupljanja, ali je ostao simbol jednog vremena – vremena kada je zajedništvo bilo stvarno, kada su obični trenuci značili sve. A dokle god ga se neko sjeća, Vijenac nije nestao – on živi u srcima onih koji su ga zvali svojim.
Dino Smajlović (10.06.2025. godine)
Prodaje se odmaralište Svatovac koje je bilo simbol mladih lukavačkog kraja
Komentari