Dok se nadležni hvale “rekordnim prihodima” i stabilnošću, stvarnost običnih ljudi izgleda potpuno drugačije. Naša ekipa provjerila je kako se građani nose sa svakodnevnim rastom cijena, dok plate i penzije stoje u mjestu.
U zemlji koja većinu hrane uvozi, svako poskupljenje energenata pokreće lančanu reakciju.
“Hrana je najskuplja u odnosu na naš standard. Penzionerima je najteže. Sve raste svaki dan.”
“Sve što se mora – mora se platiti.”
“Ovo više nije normalno. Mala penzija, a sve poskupljuje.”
Građani danas štede na stvarima na kojima se nekad nije moglo ni zamisliti štedjeti: grijanju, lijekovima, kvalitetnoj hrani, higijeni. Što je domaćinstvo siromašnije, svaki novi rast cijena jače udara — prvo u korpu, a onda u dostojanstvo.
Jovan Vasilić iz Udruženja za zaštitu potrošača “Zvono” upozorava i na tzv. tihi rast cijena:
“Povećanja su stalna. Nekad i ne osjetite odmah. Tek kad uporedite na duži period, vidite koliko je sve otišlo gore.”
Prema podacima Agencije za statistiku BiH, godišnja inflacija u junu iznosila je oko 4,6 posto.
Čak i temeljna inflacija — bez hrane i energenata — prelazi četiri posto. Iza tih brojeva krije se teška životna matematika: mnogi biraju između režija i hrane, posla i ljekara.
Ekonomski analitičar prof. Aleksa Milojević podsjeća da država nema robne rezerve, niti vlastite rezerve nafte, što dodatno slabi mogućnost reakcije:
“Najveći problem biće hrana. Vlada nema kapacitete da interveniše. A paradoks je da što je narodu gore — Vladi je bolje. Inflacija puni budžet kroz PDV.”
Istovremeno, domaća proizvodnja hrane pada pod teretom skupog repromaterijala i minimalne podrške. Poljoprivrednici postaju sve rjeđa vrsta, dok uvoz cvjeta — a s njim i cijene koje “dolaze izvana”.
Savo Bakajlić, predsjednik Udruženja poljoprivrednih proizvođača Semberije i Majevice, kaže da situacija nikada nije bila teža:
“Najviše će stradati potrošači — posebno penzioneri i poljoprivrednici. Sistem je loš, a podrška nikakva. Nadali smo se da će doći normalniji dani, ali ovo ne vodi ničemu.”
Dok cijene rastu u tišini, institucije uglavnom šute. A građani — već naviknuti da žive bez luksuza — sve češće ostaju i bez onog osnovnog. U zemlji u kojoj se vlast redovno hvali rekordima, jedan ipak izbjegava da spomene: rekordnu borbu običnih ljudi da prežive mjesec.
Komentari