Stigao je Budžet Tuzlanskog kantona za 2026. godinu, koji aktuelna vlast predstavlja kao „razvojni“. Međutim, način planiranja i raspodjele sredstava, po mom mišljenju, otvara ozbiljna pitanja o stvarnim prioritetima i ciljevima ovakvog budžeta.
Piše: Samir Imamović
Često se kaže da državnici rade na unapređenju države i kvaliteta života građana, dok se političari primarno bave osvajanjem i očuvanjem vlasti. Upravo kroz prizmu te razlike posmatram i ovaj budžet.
Ako se razvojem smatra ulaganje u asfaltiranje pojedinih opština i mjesnih zajednica u kojima politički utjecaj imaju lokalni funkcioneri vladajućih stranaka, dok ti isti ljudi istovremeno obavljaju kantonalne funkcije i primaju visoke plate iz budžeta, onda se takav pristup može nazvati „razvojnim“ – ali samo za odabrane.
Ako se razvojem smatra izdvajanje višemilionskih sredstava za subvencioniranje avio-saobraćaja, po svakom putniku, iako je Aerodrom Tuzla ranije bilježio veći broj letova bez takvih izdvajanja iz budžeta, onda se i to može predstaviti kao razvoj. U tom kontekstu spominju se i najavljivani infrastrukturni projekti koji se godinama najavljuju, ali čiji efekti u praksi izostaju.
Ako se razvojem smatra nastavak višegodišnjih ulaganja u univerzitetski kampus, bez jasnih pokazatelja da to prati stvarni akademski napredak i zadržavanje studenata koji masovno odlaze iz zemlje, onda se i u tom segmentu može govoriti o formalnom, ali ne i suštinskom razvoju.
Ako se razvojem zdravstva smatra planiranje miliona maraka ulaganja u UKC Tuzla, dok se pacijenti svakodnevno suočavaju s dugim listama čekanja i neuslovnim prostorima, te dok se projekti poput urgentnog centra godinama najavljuju bez vidljivog kraja, onda se opravdano postavlja pitanje stvarnih efekata takvih ulaganja.
Ako se ulaganje u sigurnost svodi na nova zapošljavanja i nabavku opreme čiji doprinos sigurnosti građana nije jasno vidljiv, dok se osjećaj nesigurnosti među stanovništvom povećava, onda je i taj segment razvoja upitan.
Posebno zabrinjava činjenica da se planiraju značajna sredstva za zgradu Vlade TK, iako ni nakon godina planiranja ne postoji jasan i konačan projekat, što ostavlja prostor za dodatne troškove i neizvjesnost.
Takozvani „ravnomjeran razvoj opština“ u praksi se, po mom mišljenju, često svodi na selektivna ulaganja, uglavnom u projekte koji imaju političku korist u izbornoj godini, dok su stvarne potrebe građana u drugom planu.
Na kraju, dodatnu težinu svemu daje činjenica da se budžet ne oslanja isključivo na povećane prihode uzrokovane inflacijom i rastom PDV-a, već i na nova kreditna zaduženja, čime se teret ovakvih odluka prebacuje na buduće godine.
Ako se sve to naziva razvojem, dok istovremeno Tuzlanski kanton ostaje bez stabilne podrške ključnim privrednim subjektima i radnim mjestima, onda je legitimno postaviti pitanje kome je ovaj budžet zaista namijenjen.
Komentari