Riješila, izgleda, ova demokratska država, ili bar njen komad koji se zove Federacija, da u dogledno vrijeme ukine jednu od najboljih i najhumanijih tekovina borbe za radnička prava – zapeli poslodavci da se nazor usvoji zakonsko rješenje kojim će se spriječiti zloupotreba bolovanja. Imali su oni ideju da se zakonski period bolovanja na njihov račun smanjiti sa 42 na 15 dana, ali sva sreća je što smo u izbornoj godini, pa Vlada ne smije ni pomisliti da takvim zakonom od sebe poplaši radničku populaciju i izgubi njene glasove na predstojećim izborima da bi poslodavci sebi skinuli s vrata finansiranje radnika na bolovanju. Ostade to za poslije izbora…
Bolovanje je na ovim našim prostorima odavno kategorija koja ima najmanje veze s bolesnim radnicima. Kad je čovjek bolestan, on bude na bolovanju dok ne ozdravi, ili ako je baš teška situacija, dok ga komisija ne uputi nazad na posao ili dok ga ne penzionišu na osnovu zdravstvenog stanja, nema tu neke velike matematike i kombinacija. Reduciranjem radničkih prava u oblasti bolovanja bila bi mnogo pogođenija jedna druga populaciona grupa – radnici koji cijeli svoj radni vijek provedu na bolovanju.
Ima takvih u svakom kolektivu, naročito u državnim institucijama i javnim preduzećima. Lako ih je prepoznati, ali ih je teško vidjeti jer skoro nikad nisu na poslu. Jedino kad se moraju pojaviti da bolovanje presijeku godišnjim odmorom, ali i tada se vrlo kratko zadrže. Prepoznaju se po čudnim dijagnozama koje je teško utvrditi i liječiti, po tome što se stalno žale kako su ugroženi, kako ih rukovodioci izlažu mobingu, kako se svi neljudski odnose prema njima, a bogme i po prijetnjama da će tužiti firmu zbog ugrožavanja njihovih radničkih prava. I oni se, naime, u zakonu vode kao radnici jer zakon ne poznaje kategoriju neradnika. U privatnim razgovorima se stalno pozivaju na zakone i pravilnike i znaju svaku caku i začkoljicu kako iskoristiti svaku slabost zakona o radu i pravilnika firme u kojoj rade, to jest ne rade, nego boluju. Tako pravno potkovani, oni u konačnici uvijek debelo naplate nekakve odštete za povrede na radu koji, usput, očima nisu vidjeli, i poslije se smiju svojim kolegama koji crnče na poslu od zvijezde do zvijezde i zarađuju platu i sebi i njima bez dana bolovanja u čitavom radnom stažu, čak i kad se jedva drže na nogama.
Ima, fala Bogu, i onih koji su pošteno, profesionalno na bolovanju. To su oni koji su se nekad zaposlili u nekom državnom javnom preduzeću, a u slobodno vrijeme privatno rade razne poslove – razvode struju ili vodu, lijepe pločice, zidaju ljudima kuće ili popravljaju raji auta. Takvi su izmislili onu čuvenu poslovicu, koja se pojavila još u vrijeme nekadašnje Juge: ako Bog da zdravlja, uzeću bolovanje! Kako će drugačije zaposlen insan uopšte stići da se bavi dodatnim djelatnostima nego da zdrav k’o drijen uzme bolovanje, pa da se može k’o čoek odati privatluku.
Takvo bolovanje je velik rahatluk. Staž ide, firma isplaćuje platu, kolika god je, dobra je kad je čovjek na bolovanju, a dotični ima vremena napretek da se bavi vannastavnim aktivnostima i mlati pare radeći privatno. Još od vremena mrskog socijalizma na ovom našem podneblju stvorena je dobra navika da takve ljude niko ništa ne pita, a kamoli da ih zove na odgovornost, ili da ih, ne daj Bože, otpusti zbog teške povrede radne discipline, lažnog predstavljanja svog zdravstvenog stanja i zloupotrebe bolovanja. Svi znaju šta oni rade na bolovanju, ali krug zavjereničke tišine im garantuje da ih niko neće ni prstom taknuti.
Otkad su nam počeli na velika vrata uvoditi evropske standarde, udarili su na haman sve pozitivno u tradiciji ovih naših prostora. Hapse za korupciju, zabranjuju nepotizam, sude za trgovinu uticajem… Još nam samo fali da nam reduciraju bolovanje, pa da čovjek prav-zdrav mora još i raditi u firmi u kojoj je zaposlen! Baš je doš’o neki pogan vakat, svašta udarilo na poštena insana…
(TIP/Izvor: bhrt.ba/Autor: Amir Sužanj/Foto: Ilustracija/N1)
Komentari