Gubici koji su se godinama gomilali u Koksari Lukavac došli su na naplatu. Nakon dugogodišnjeg privrednog kriminala, lošeg upravljanja i kontinuiranih finansijskih minusa, sudbina ovog nekadašnjeg industrijskog giganta praktično je zapečaćena.
Odluka o gašenju proizvodnje ne ugrožava samo oko 500 radnika i njihove porodice, već prijeti da izazove i širi domino efekat u privredi Lukavca i Tuzlanskog kantona.
Dugo očekivana sjednica Skupština povjerilaca bila je prelomni trenutak. Crne prognoze su se obistinile – dvodecenijski katastrofalni finansijski rezultati rezultirali su odlukom o postepenom zaustavljanju pogona, uz obrazloženje da dalji rad ugrožava okolinu i sigurnost.
Prema dostupnim podacima, od oko 660 miliona KM prijavljenih potraživanja priznato je približno 550 miliona KM, što je znatno više od realne vrijednosti imovine koksare. Zbog toga je najavljen proces parcijalne prodaje imovine, s ciljem da se prioritetno isplate radnička potraživanja.
Radnici su, s jedne strane, pozdravili odluku da njihova potraživanja budu svrstana u viši isplatni red, čime je naplata plata nakon prodaje imovine formalno osigurana. S druge strane, ogorčeni su jer im nisu isplaćene oktobarska i dio novembarske plate, te zbog toga odbijaju učestvovati u procesu gašenja pete koksne baterije.
Upravo taj proces predstavlja dodatni problem. Gašenje proizvodnje u koksari je tehnički i sigurnosno izuzetno zahtjevno i mora ga provoditi stručan kadar. Odbijanje radnika da učestvuju u tom postupku otvara ozbiljna pitanja sigurnosti, kako za same radnike, tako i za građane Lukavca.
Većinu u Skupštini povjerilaca imaju britanski fond Moorgate i hrvatska kompanija Erdal, koji su, prema ocjenama sagovornika iz priloga Federalna televizija, mogli ranije pokrenuti stečaj, ali su to svjesno odgađali dok je postojala nada u nastavak proizvodnje.
Posebnu pažnju izaziva uloga grupacije Pavgord, koja je preko zakupca pokušala nastaviti proizvodnju, ali je od toga odustala uz obrazloženje višemilionskih gubitaka. U javnosti se pojavljuju spekulacije da je interes ove grupacije usmjeren na kasniju kupovinu imovine po znatno nižoj cijeni, pa čak i na prenamjenu dijela prostora, što dodatno uznemirava lokalnu zajednicu.
Politička odgovornost za propast koksare ostaje predmet međusobnih optužbi. Lokalni, kantonalni i federalni nivo vlasti prebacuju krivicu jedni na druge, dok radnici otvoreno tvrde da je riječ o planskom urušavanju firme u kojem su učestvovali politika i krupni kapital. Iz Vlade Federacije BiH najavljena je pomoć u uvezivanju staža za dio radnika i potraga za potencijalnim investitorima, ali konkretni rezultati izostaju.
Gašenje Lukavačke koksare tako ne znači samo kraj jedne fabrike. Ono nosi rizik lančane reakcije – od udara na povezane firme i lokalnu ekonomiju, do potencijalnih sigurnosnih i ekoloških posljedica. Dok se proces gašenja mora provesti profesionalno i odgovorno, pitanje odgovornosti za višedecenijsko uništavanje jednog od najvećih industrijskih sistema u Tuzlanskom kantonu i dalje ostaje bez jasnog odgovora.
Komentari