Postoje generacijski projekti. Autoputevi. Mostovi. Univerziteti. Bolnice.
A onda postoji i Atri na Međunarodnom aerodromu Tuzla objekat koji se gradi toliko dugo da su se u međuvremenu promijenile vlade, ministri i narativi, ali atri i dalje ostaje u fazi „uskoro“.
Atri se gradi već godinama. Ne zato što je tehnički zahtjevan, nego zato što je politički koristan. Svaki mjesec nova priča, nova izjava, novo samohvalisanje. Malo atri, pa opet atri. Kao refren koji se ponavlja kad nema nove pjesme.
Menadžment aerodroma, resorni ministar i Vlada Tuzlanskog kantona (SDA–DF) uporno pokušavaju 600 kvadratnih metara betona i stakla prodati kao generacijski projekat. Ne kao ono što jeste skroman objekat koji bi prosječan gastarbajter završio za jedan godišnji odmor u Bosni, između dva odlaska na roštilj i jedne svađe s majstorima.
Ali nama se servira priča o „nečemu što Tuzla još nije vidjela“. O svjetskoj arhitekturi. Gotovo da očekujete da se u Tuzlu teleportuju Antoni Gaudí, Zaha Hadid i Norman Foster, da se uhvate za glavu i kažu: „Ovo nismo ni mi mogli.“
U realnosti, riječ je o objektu koji bi u bilo kojoj normalnoj zemlji bio završen bez pompe, bez patetike i bez političkog mistificiranja. Kod nas, međutim, svaki stub dobije saopštenje, a svaka nadstrešnica status istorijskog dostignuća.
Problem nije atri. Problem je potreba da se od sitnog pravi epohalno, jer se krupno nema šta pokazati. Kada nema razvoja, strategije i ozbiljnih investicija ostaje atri. I priča. Duga, uporna i „generacijska“.
Jer u Tuzlanskom kantonu važi jednostavno pravilo:
ako nešto traje dovoljno dugo to nije neuspjeh.
To je generacijski projekat. (E.K)
Komentari