Dok se vlast u Tuzlanskom kantonu busa u prsa „rekordnim budžetima“ i „kapitalnim ulaganjima“, jedna od najvažnijih institucija našeg identiteta Muzej istočne Bosne i dalje stoji kao tihi svjedok državnog nemara, političke nezrelosti i potpunog nerazumijevanja kulturne baštine. To više nije priča o novcu. To je priča o obrazu, o moralnoj odgovornosti i o onome što ostavljamo generacijama iza nas.
Ministre kulture, gospodine Gazdiću je li vas imalo sramota kada prođete pored Muzeja?
Je li vas stid kada pogledate u oronule fasade, u krov koji udiše i izdiše sa svakom kišom, u stolariju koja je odavno izgubila svaki kontakt s funkcijom?
Je li vas stid kada vam u goste dođu ambasadori, kolege, delegacije, pa im pokazujete tu „riznicu naše historije“ koja se raspada pred očima?
I ne, ministre, ovo nisu „zlonamjerne primjedbe“. Ovo je gola realnost. Realnost koju pokušavate prekriti jednim saopštenjem i nekoliko stavki iz rubriciranog budžeta.
Kažete ovako:
„Putem Kapitalnih izdataka u 2025. godini za JU Muzej istočne Bosne Tuzla obezbijedili smo 58.500 KM za muzejske vitrine, eksponate i tehničku opremu. Nastavljamo sa osnaživanjem naših ustanova!“
Osnažavanje?
Sa 58.500 KM i to ne za fasadu, ne za krov, ne za stolariju, nego za vitrine?
Pa, ministre, Muzej istočne Bosne se ne ruši zbog nedostatka vitrina, već zbog nedostatka elementarne brige. Ne propada zbog manjka eksponata, nego zbog manjka odgovornosti. Ne nestaje zbog „tehničke opreme“, nego zato što oni koji bi trebali da ga čuvaju bježe od suštine i bave se šminkanjem ruševine.
Jer ovo što radite, ministre, nije ulaganje. To je – da upotrijebimo najprecizniji izraz kozmetika za politički marketing.
Krov prokišnjava?
Stolarija se raspada?
Fasada otpada u komadima?
Ali nema veze, bitno je da imamo nove vitrine u muzeju koji uskoro neće imati ni zidove da ih drže.
Muzej istočne Bosne nije samo zgrada. On je dokaz našeg postojanja, arhiva jednog naroda, jedan od najvažnijih kulturno-historijskih stubova cijele regije. I upravo zato je sramotno i poražavajuće da se u 2025. godini još bavimo pitanjem da li treba izdvojiti novac za sanaciju osnovne infrastrukture.
Ne treba tu ekspertiza, ministre.
Ne treba ni komisija.
Treba politička volja i osjećaj odgovornosti.
A to, izgleda, nedostaje.
Zato još jednom, javno i jasno:
Ministre Gazdiću, prestanite skrivati nerad iza saopštenja i „kapitalnih izdataka“. Donosite investicije koje su zaista kapitalne jer vrijeme za spašavanje muzeja istječe. A s njim istječe i dio našeg bića.
Ako već ne slušate stručnjake, makar poslušajte vlastitu savjest. Ako je još ima.
Komentari